Latinska Amerika je jedan od najdinamičnijih dijelova svijeta kada se govori o političkim procesima. Na tom prostoru, koji obuhvata zemlje smještene na liniji sjever-jug između Meksika i Čilea, djeluju pokreti političke ljevice, desnice, centrista, zatim vojne hunte, liberali, ekološki i pokreti autohtonog stanovništva, ljudi školovani na Zapadu i ljudi okrenuti ka Rusiji i Kini kao i tehnokrate koji upravljaju određenim državama kao da vode velike kompanije. Ovaj kolorit zadnje dvije godine popunili su Mohamed Irfaan Ali kao predsjednik Gvajane i ranije Nayib Bukele kao predsjednik El Salvadora.
Mohamed Irfaan Ali / Nayib Bukele
Od 11. septembra 2001. godine u javni prostor mnogih zemalja ušao je termin islamofobija i postao često upotrebljivan. Tim terminom se željelo opisati odnos prema muslimanima u određenoj zemlji, nakon brojnih terorističkih napada koje su izvele neke grupe u ime islama. U svakodnevnoj bujici vijesti koje pristižu veliki broj ljudi je postao žrtva propagande različitih desničarskih grupa, pa je jedna čitava religija optužena za djela sumanutih ubica nevinih civila širom svijeta. Kao posljedica toga pojavio se određeni broj stranaka i organizacija u Francuskoj, Njemačkoj, Holandiji i drugdje koji svoje političke programe dijelom zasnivaju na mržnji prema muslimanima. Navedimo kao primjere Marine Le Pen ili Geerta Wildersa.
U Latinskoj Americi islamofobija kao takva u političkom smislu nije zaživjela, naravno i zbog činjenice da je tamošnje muslimansko stanovništvo malobrojno. Međutim, pitanje religije u političkoj areni u mnogim zemljama Latinske Amerike često ne igra veliku ulogu. Tamo je akcenat stavljen na realne probleme građana, društvenu nejednakost, kriminal, raspodjelu prirodnih bogatstava, geopolitička kretanja i odnos prema Sjedinjenim Američkim Državama, na historiju građanskih sukoba i naravno odnos ka budućnosti. Pomenuti Ali i Bukele su upravo produkt takvog odnosa snaga i želja građana. Iako oni upravljaju površinski i brojem stanovnika malim državama njihova pojava i njihovo djelovanje je veoma zanimljivo i za mnoge može biti poučno. Dva potpuno različita politička plana i pristupa te dva potpuno različita karaktera ličnosti našli su način da dobiju podršku svojih sugrađana i da se nađu na čelu svojih zemalja.
Gvajana: Ekonomska sila u nastajanju
Do unazad nekoliko godina Gvajana nije bila na radaru onih koji prate političke procese u Latinskoj Americi. U državi koja je, poređenja radi, deset puta veća od nama bliske Slovenije, živi oko 800 hiljada stanovnika. Kao i mnoge zemlje Latinske Amerike, Gvajana je imala burnu historiju. Sada već davne 1964. godine uspjeli su dobiti nezavisnost od Velike Britanije i tako prestali biti kolonija. U narednim desetljećima država je gotovo uvijek bila pri vrhu liste najsiromašnijih država Latinske Amerike. Međutim, dokazi prisustva Velike Britanije i danas su vidjljivi. To je jedina država Latinske Amerike u kojoj je službeni jezik engleski i država koja ima gotovo polovicu stanovnika porijeklom iz Indije, a koji su potomci ljudi koje je Velika Britanija tu naseljavala. Među njima su i muslimani preci pomenutog Alija, a na koje otpada oko 7 posto ukupne populacije. Oko 25 posto populacije su budisti, a preko 60 posto su katolici. Oko 30 posto ljudi u ovoj zemlji ima afričko porijeklo, također naslijeđe prisustva Velike Britanije.
Shodno tome, u ovoj zemlji godinama najjače stranke su okupljene oko indijske i afričke zajednice i politička historija ove zemlje je historija odnosa tih zajednica. Smještena između Venecuele, Brazila i Surinama, Gvajana godinama je živjela na periferiji političkih događanja na kontinentu. Međutim, sve se to promijenilo prije nekoliko godina kada su pred obalama ove države otkrivena ogromna nalazišta nafte. Toliko velika da neki smatraju da bi ova država mogla zamijeniti Venecuelu kao strateškog dobavljača nafte za mnoge države u ovom dijelu svijeta.
Mohamed Irfaan Ali, rođen 1980. godine, je u augustu prošle godine postao drugi musliman na čelu neke države u Južnoj Americi. Prije njega to je uspjelo Nooru Hassanaliju koji je bio na čelu Trinidada i Tobaga od 1987. do 1997. godine. I dok historija Hassanalija pamti kao umjerenog i skromnog političara, doktor u oblasti urbanizma Ali je tokom svoje političke karijere pokazivao veliku borbenost i snažnu energiju kakvu bi trebao pokazivati svaki mladi lider koji želi promjene. Ali je svojim sugrađanima obećao desetine hiljada novih radnih mjesta u njegovom mandatu, ekonomski preporod zemlje i smanjenje stope nezaposlenosti, kao i stvaranje efikasne državne uprave. Nakon mnogo peripetija, sudskih procesa i odluka nadležnih tijela, nakon pet mjeseci od izbora Ali je odnio pobjedu.
Pronalazak nafte donio je i ekonomski preporod države. Prije pet godina tamošnja vlada i prethodni predsjednik Gvajane potpisali su sporazum o crpljenju nafte sa kompanijom Exxon Mobil, ali ubrzo država se žalila na uslove sklopljenog sporazuma. Tadašnji predsjednik i Alijev rival na izborima, David A. Granger, tražio je novi sporazum koji će biti povoljniji za Gvajanu. Mohamed Irfaan Ali je ipak procijenio da je u ovome trenutku sporazum dobar za Gvajanu i na toj platformi dobio izbore. Čini se da je Ali donio pravu odluku, budući da je BDP zemlje u 2020. godini porastao za nevjerovatnih 40 posto (što je svjetski rekord prošle godine), a predviđao se i rast od 80 posto koji je izostao zbog koronavirusa.
Za ovu odluku Ali je dobio podršku iz vana, pa mu je u posjetu došao i tadašnji američki državni sekretar Mike Pomepo koji je obećao podršku ovoj zemlji, tražeći od domaćina da se distancira od susjedne Venecuele, inače velikog proizvođača nafte. Američki plan je jasan – kupovina nafte u Gvajani i suzbijanje venecuelanskih naftnih kapaciteta, a zauzvrat Ali dobija najveće crpljenje nafte po glavi stanovnika na svijetu, čime se u nekoliko godina od siromašne Gvajane može napraviti bogata država po uzoru na arapske monarhije.
Predsjednik Ali sada ima dva problema. Prvi se odnosi na SAD, odnosno da li će administracija Josepha Bidena nastaviti da bude prisutna u Gvajani kako je Pompeo obećao, a drugi se odnosi na njegovu sposobnost da ogroman priliv sredstava u državnu kasu pretvori u korist za najšire slojeve stanovništva i da zatečenu administraciju, vojsku i policiju, koji su uglavnom bile popunjene kadrovima afričkog porijekla, stavi pod vlastitu komandu i time još jednom prekorači etničke i vjerske razlike u državi.
Predsjednik Nayib: Novi Fidel Castro?
U junu 2019. godine na mjesto predsjednika El Salvadora dolazi Nayib Armando Bukele Ortiz, a nakon toga u ovoj državi više nije isto. Nayib Bukele, rođen 1981. godine, pobjedio je dotadašnji dvostranački sistem u toj siromašnoj zemlji sa naslijeđem trinaestogodišnjeg građanskog rata i sa 6,4 miliona stanovnika te površinom približnom pomenutoj Sloveniji. Pobjeda kandidata treće opcije dogodila se samo jednom od kada je Nayib Bukele rođen. Ovaj nevjerovatan uspjeh za tamošnje političke prilike Bukele je postigao isključivo zahvaljujući svom pristupu politici i svojoj osobnosti.
Njegov otac, Armando Bukele Kattán, decenijama je bio prisutan u javnom životu El Salvadora i okolnih država. Intelektualac, vjerski vođa, poduzetnik i medijski stručnjak gradio je svoje ime desetljećima. Palestinskog porijekla, ovaj čovjek godinama je pravio nevjerovatne uspjehe u različitim oblastima. Otvarao je kompanije, pisao knjige, prijavljivao patente u fizici i nauci, predvodio islamsku zajednicu u toj zemlji, zagovarao pomirenje i upoznavao svijet sa ovom malom državom koja je smještena između Gvatemale, Hondurasa i Pacifičkog okeana, a upamćen je i kao graditelj četiri džamije u toj zemlji, počevši od 1992. godine. Preminuo je 2015. godine.
Za njegovog sina, baš kao što nije bilo ni za oca, izgleda da ne postoje granice. Dok je otac bio intelektualac i uvažen sagovornik pojedinih američkih predsjednika, Nayib Bukele je sve osim svakodnevna politička pojava. Studirao je pravo, ali nikada nije diplomirao. Majstor političke propagande, efektivnih slogana i lakonskih odgovora uživa ogoromnu podršku mladih ljudi El Salvadora. Tako je, na primjer, na pitanje o svojoj religiji odgovorio da „vjeruje u Boga“ i da je Bog jedan te da je kao takav isti za sve, a da on lično poštuje i Isusa i Bibliju. Međutim, to njegovo pozivanje na jednog Boga ne treba zavarati da se radi o mirotvorcu, ili o nekom vjerniku koji nade polaže u čekanje da se stvari dogode same od sebe, ili koji oprašta onima koji mu se zamjere. Nayib Bukele je doslovno u pokretu 24 sata i o tome obavještava javnost putem društvenih mreža. Mnoge je to ponukalo da kažu kako Bukele upravlja zemljom putem telefona, dok njegovi ministri svjedoče o njegovom stalnom ponavljaju riječi „izvršavaj, izvršavaj, izvršavaj.“
Kao neko ko je ranije radio u očevoj kompaniji za savjetovanje u medijskim kampanjama političkih stranaka, a prethodno je bio i gradonačelnik glavnog grada, potpuno je svjestan stanja u ovoj siromašnoj državi. Zbog toga je svjestan da su hitni potezi potrebni i za tu priliku je smislio i slogan – „Svaki dan, jedan posao.“ Takva energija i nastup oduševljava mlade ljude, pa je zabilježen i smanjen broj onih koji žele napustiti zemlju i zaputiti se u SAD. Na prekoračenja zakona, koja se često dešavaju sa njegove strane, političkim protivnicima poručuje „neka vrate šta su ukrali“, a što je ubrzo postala fraza koju ponavljaju milioni ljudi.
Da bi zaveo red u zemlji poručio je da mu treba i promjena ustava i veće ovlasti, a prvi korak ka tome je napravio prošle nedelje kada je na parlamentarnim izborima njegova stranka osvojila 66 posto glasova, zadajući novi udarac etabliranim strankama čiji je član bio prije nego je krenuo u predsjedničku trku. Od tada, majstor političkog marketinga, predvodi stranku pod imenom „Nove ideje“, a koja je već zabilježila historijski rezultat na pomenutim februarskim izborima. Te nove ideje znače da je sve u državi dozvoljeno, čak i promjena cjelokupnog sistema, pa odatle poređenje sa Fidelom Castrom. Sa Castrom ga se može porediti i zbog načina odjevanja. Castro se uglavnom pojavljivao u vojnoj uniformi ili trenerci, a Bukele u kožnoj jakni, sa kačketom koji nosi naopako ili okružen luksuzom svake vrste. U odjelu i sa kravatom veoma rijetko se pojavljuje u javnosti.
Kako izgledaju radiklane promjene, zbog kojeg ga upoređuju sa Castrom, prvi su osjetili pripadnici tamošnjih bandi. U aprilu prošle godine u zatvore došla je naredba da se pripadnici rivalskih bandi zatvore u iste ćelije i puštaju vani samo jedan sat dnevno, a da dok traju pretresi i preuređenje ćelija za novi režim u zatovoru nagi zatvorenici su ležali jedan na drugom. To je bio njegov odgovor na seriju ubistava koje su počinile bande. Tada je na Twitteru predsjednik Nayib Bukele prokomentarisao da nema svrhe zatvarati u zatvore ako će oni i dalje ubijati. Organizacije za zaštitu ljudskih prava su žestoko reagovale, kao i dio medija sa Zapada. Bukele se nije previše osvrtao na kritike i nastavio svoj posao, a broj ubistava je značajno opao. On tvrdi da je tokom njegovog mandata broj ubijenih na 100 hiljada stanovika pao sa 50 na 19.
Zadovoljstvo naroda vladavinom Bukelea bilo je i veće kada je na početku krize sa koronavirusom podjelio građanima po 300 američkih dolara, što je minimalna plata u zemlji i onda krenuo u uvođenje mjera da se suzbije širenje virusa. Zbog sličnih poteza postao je toliko omiljen da se po ulicama i na internetu prodaju majice sa njegovim likom. Svoje sljedbenike je putem društvenih mreža uveo i u vlastiti dom, pokazujući im članove svoje porodice, vjenčanja, rođendane ili samog sebe dok se sprema za neku aktivnost. Sam je sebe proglasio „najcool predsjednikom na svijetu“, a korištenje društvenih mreža doveo do savršenstva koristeći prije svega svoj mobilni telefon koji je sredstvo komunikacije i alat pomooću kojeg vlada.
Međutim, zatvorenici nisu jedini prema kojima Bukele nema milosti. Na udaru su se našli i mediji, sudije, druge stranke i njihovi funkcioneri koji su bili uključeni u korpuciju desetinama godina obavljajući vlast. Ovakav pristup politici, iako se na prvu čini kao sulud, vješto je isplaniran od Bukelea. Obračunavajući se sa zajedničkim problemima građana, u zemlji koja je u građanskom ratu izgubila oko sto hiljada stanovnika, Nayib Bukele je našao način da državu okrene ka budućnosti, a nedavno je poručio da će izgraditi El Salvador kako su ga tamošnji ljudi sanjali. Kakva je to budućnost koju se sanja, za sada nije jasno posebno i zbog činjenice da analitičari iz El Salvadora kažu da Nayib Bukele nema nikakve ideologije i da ne želi da pravi kompromise.
U podjeljenoj zemlji to može biti okidač sukoba, mada je Bukele pokazao da razlike umije prevazići. U svakom slučaju pred El Salvadorom stoji neizvjesna budućnost na čelu sa čovjekom koji je odlučio da ima predsjednički mandat koji ni po čemu neće biti običan.
Comments