Prije nešto manje od dvije sedmice Armenija i Azerbjedžan su slavodobitno poručile svijetu da su na pragu sklopanja mirovnog sporazuma. Gotovo sve države koje imaju interes na Kavkazu sporazum su pozdravili, ali ipak postoje otvorena pitanja.
Armenija i Azerbejdžan su 13. marta saopštile da su dogovorili tekst mirovnog sporazuma, odnosno da ostaju još samo dvije tačke koje moraju usaglasiti.
Premijer Armenije Nikol Pashinyan i predsjednik Azerbejdžana Ilham Aliyev najzaslužniji su za ovo približavanja stavova dvije države i to ne samo zbog čina dogovora teksta koji trebaju potpisati i verfikifovati. Ova dva političara svojim (ne)činjenjem dovela su svoje države u situaciju da se dogodi nešto što prije desetak godina nije bilo nezamislivo.
Pashinyan i Aliyev
Pashinyan je došao na vlast 2018. godine u, kako njegovi kritičari kažu, nekoj vrsti „obojene revolucije“ i Armeniju pokušao okrenuti ka Zapadu. Ubrzo je pokvario je odnose sa Rusijom, koja ima vojne baze u Armeniji, a posljedično zabrinuo susjedni Iran kome se ne sviđa rast turske moći na Kavkazu i Centralnoj Aziji preko jačanja Azerbejdžana. Teheran je tada procijenjivao da znatno slabljenje Armenije dovodi do slabljenja Irana i Rusije na Kavkazu.
Aliyev je od dolaska na vlast 2003. godine nastavio politiku oca Heydara, od kojeg je naslijedio vlast, barem u onom što se zove realpolitičko ponašanje kojem je decenijama pribjegavao SSSR i čiji je važan činovnik stari Aliyev bio. Mlađi Aliyev je sklapao saveze sa svima koji bi mu pomogli da odmetnuti Nagorno-Karabakh vrati pod vlast Bakua. Tako je na Kavkaz došao, između ostalih, i Izrael, što je sigurno bio udarac na reputaciju Aliyeva u velikom dijelu muslimanskog svijeta.
Ilham Aliyev je za desetak godina učinio velike stvari za Azerbjedžan, nakon serije poraza njegove vojske od pobunjenih Armena u Nagorno-Karabakhu, i susjedne Armenije koja ima nekoliko puta manje stanovnika i mnogo manju ekonomiju od svog dugogodišnjeg neprijatelja.
Zahvaljujući geografiji tog dijela Kavkaza, ukopani pobunjenici nanosili su velike gubitke azerbejdžanskoj vojsci, oslanjajući se uglavnom na sovjetsko oružje, koja je pokušavala da probije njihove linije odbrane. Promjena taktike Bakua došla je sa jačanjem Turske i ulaskom Izraela u kavkaske kombinacije. Masivna upotreba dronova i drugih modernih borbenih sredstava donijela je veliku pobjedu Bakuu 2023. godine, u ratu koji je je praktično trajao samo nekoliko dana i koji je označio kraj postojanja odmetnutog entiteta na teritoriji Azerbejdžana.
Armenija i danas osjeća posljedice ishoda rata u Nagorno-Karabakhu. Pashinyan je, prema opoziciji, krivac za nacionalnu katastrofu. Pored nastojanja da se poraz prihvati, Jerevan se mora brinuti i za stotine hiljada ljudi koji su napustili Azerbejdžan padom Nagorno-Karabakha. Od tada Pashinyan pokušava da sklopi trajni mir sa Bakuom i riješi preostala važna pitanja za obje strane.
Dogovor o miru
Od kraja rata u Nagorno-Karabakhu azerbejdžanski i armenski predstavnici sastali su se mnogo puta. Sastajali su se u četiri oka, uz posredništvo neke sile, ili na marginama foruma na kojima su dvije države učestvovale. Tema je uvijek bila ista – kako trajno pomiriti dvije susjedne države.
U spomenutom sporazumu navodno je petnaest članova dogovoreno, a dva još uvijek nisu. Prvi se tiče međusobnih tužbi dvije države pred međunarodnim sudovima (Međunarodni sud pravde, Međunarodni krivični sud i Evropski sud za ljudska prava), a druga na prisustvo stranih trupa oko zajedničke granice.
Iako se ova dva pitanja čine kao banalna, ona su suštinski važna za prošlost i budućnost dvije države. U tužbama obje strane pokušavaju dokazati ko nosi historijsku odgovornost za rat dvije države, a pitanje prisustva stranih vojnika na teritoriji dvije države je jedno od najvažnijih geopolitički pitanja na Kavkazu.
Prije nego se osvrnemo na ova geopolitička kretanja, recimo i to da je opozicija u Armeniji ogorčena onim što je Pashinyan dogovorio u poznatom dijelu sporazuma.
„Ove vlasti su pristale na sve što je tražio Azerbejdžan“, rekao je Artur Khachatryan iz opozicionog saveza Hayastan, dodavši da Baku ucjenjuje Jerevan da pristane na njegove zahtjeve ili će u protivnom „doći do rata“.
Republikanska stranka Armenije sporazum je nazvala „jednostranim antidržavnim ustupkom“ i „dvostrukom kapitulacijom“. Iz iste stranke upitali su Pashinyana da li bi dobio izbore ako bi narodu rekao da je spreman da preda Artsakh (armenski naziv za Nagorno-Karabakh) i kasnije legalizuje „etničko čišćenje i genocid.“
Geopolitika Kavkaza
Ali za međunarodnu javnost važnije od ovih pravnih pitanja i rasprave armenskih političara jeste pomenuti geopolitički kontekst, a koji se crta (ne)prihvatanjem sporazuma o kome je ovdje riječ. Naime, pitanje prisustva međunarodnih snaga uz granice dvije države je suštinsko. Ne radi se tu samo o liniji razdvajanja Armenije i Azerbejdžana i monitoringu provedbe dogovora, već suštinski to je pitanje koje bi moglo dovesti do kopnenog povezivanja Turske i Bakua, a što Iran vidi kao prijetnju svojim interesima.
Azerbejdžanska provincija Nakhchivan, naslonjena na Tursku, odvojena je od ostatka države suverenom armenskom teritorijom i decenijama kopneni saobraćaj Azerbejdžana ovisi o prolasku kroz Iran. Da bi se to prekinulo, odnosno spojila dva dijela azerbejdžanske teritorije, potrebno je otvoriti takozvani „Zanzegurski koridor“.
Još od početka neprijateljstava Armenije i Azerbejdžana, Baku traži da se koridor kroz armensku teritoriju otvori i pri tome predlaže razne modalitete.Baku se sada hvata za sporazum o primirju iz 2020. godine, nakon runde okršaja u Nagorno Karabakhu, kojim se predviđa da taj koridor bude pod nadzorom ruskih snaga i da Armenija „garantuje sigurnost transportnih veza“ između Nakhchivana i ostatka Azerbejdžana. Taj dogovor tada su podržale Rusija i Turska.
Novi dogovor koji je na pomolu, a koji još nije zaključen, sada mora tretirati to pitanje. Nema sumnje da stavove Bakua podržava Turska, a Iran je jasno rekao da je protiv bilo kakvih koridora koji će promijeniti geopolitičku sliku regiona. Teheran je tražio od Moskve da svoj stav po ovom pitanju promijeni u odnosu na 2020. godinu i podsjetio svog saveznika da Iran ima svoje interese.
Jedan od tih interesa je onemogućavanje presjecanja iranske kopnene veze, preko Armenije, sa Rusijom i dalje sa Evropom. „Zanzegurski koridor“ bi tako broj iranskih susjednih država smanjio za jedan, ostavljajući Armeniju i Iran bez zajedničke granice. Ovu ideju ne podržava ni opozicija u Armeniji, ali Pashinyan već godinama vuče neočekivane poteze koji se nekada teško mogu objasniti. Ovih dana jedan politički aktivista iz Armenije je na društvenoj mreži napisao da se stavovi premijera Armenije poklapaju sa stavovima službenog Azerbejdžana i da je to nečuveno.
Brojne prepreke
Pashinyanova politika, a koju je Zapad do sada podržavao, naprosto zbunjuje mnoge. Jedino objašnjenje za sve njegove poteze bila bi njegova želja da se Armenija riješi svih balasta prošlosti i da se okrene budućnosti, kao da se ništa nije desilo. Takav stav, ako je tačan, sigurno ima podršku dijela stanovništva koje je izmoreno ratovima i siromaštvom.
Ali u politici stvari nisu uvijek onakve kako ih zamišljaju idealisti. Na primjer, nedavno je govoreći o predloženom planu o miru dvije države azerbejdžanski ministar vanjskih poslova Jehyun Bayramov rekao da „kao sljedeći korak, Azerbejdžan očekuje da će Armenija izmijeniti Ustav i … eliminisati zahtjeve protiv teritorijalnog integriteta i suvereniteta Republike Azerbejdžan“.Bayramov je dodao da Armenija, mora raspustiti Grupu iz Minska, format iz 1992. godine stvoren kako bi se riješio sukob oko Nagorno-Karabakha, u okviru Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE), a iza kojeg su stajale Sjedinjene Američke Države, Rusija i Francuska.
Da bi izašao prvom zahtjevu Bayramova u susret, mora se promijeniti Ustav Armenije u kome se u Preambuli poziva na ujedinjene ostatka države i Artsakha (Nagorno-Karabakha). Pashinyan je rekao da će pokušati donijeti novi ustav putem referenduma. Stručnjaci procjenjuju da se to ne bi moglo desiti prije polovine naredne godine, a otpor opozicije Pashinyanovim potezima govori da bi utrka mogla biti neizvjesna.
Ipak, najveća prepreka Pashinyanovim planovima mogle bi biti Rusija i Iran, posebno ako Teheran uvjeri Moskvu u ispravnost svojih stavova. Insistiranje Azerbejdžana na dogovoru iz 2020. godine Rusija bi mogla odbaciti, jer su se u međuvremenu promijenjene okolnostu u Nagorno-Karabakhu i još važnije u odnosima sa Rusijim, nakon što su snage podržane iz Turske svrgnule sirijsku vladu Bashara al-Assada. Zatim, Armenija je prošle godine suspendovala svoje učešće u Organizaciji ugovora o kolektivnoj sigurnosti (ODKB), poznatoj i kao „ruski NATO“.
Iran je više puta, čak i u oštrom tonu kroz istupe zvaničnika i pisanje medija bliskih vlasti upozorio Rusiju da trebaju poštovati interese Teherana kao strateškog parntera, a Armeniji su poručili da se ne odriče granice sa Iranom i ne slabi svoje pozicije.
Teheran insistira da se protivi bilo kakvim geopolitičkim promjenam u regiji, ne odričući pravo Azerbejdžanu da svoje teritorije povezuje preko Armenije ili Irana. Teheran strahuje da bi koridor, koji bi odvojio Iran i Armeniju, u regiju mogao još više uvući Tursku i u perspektivi Izrael, pored već postojećih naftnih aranžmana. Ozbiljnost Teherana iskazana je prije nekoliko godina vojnim vejžbama uz granicu sa Azerbejdžanom i porukom Bakuu da na Kavkaz ne dovodi borce iz Sirije koje je tamo podržavala Turska. Prethodno, pojavile su se vijesti da u Nagorno-Karabakhu ratuju kao plaćenici borci iz Idlibe u vremenu dok je u Siriji vladalo primirje.
Vjerovatno da bi umirio domaću javnost i susjede, šef diplomatije Armenije Ararat Mirzoyan je rekao da ovomjesečni sporazum ne predviđa „nikakve eksteritorijalne transportne veze za Nakhchivan“, da bi kasnije rekao da „neće odgovarati na sva moguća pitanja“ o sporazumu koji je pred finalizacijom.
Mirzoyan kao i Pashinyan želi mir sa Azerbejdžanom i okretanje nove stranice u odnosima sa susjedima. Međutim, takva politika brine i opoziciju u Armeniji i neke susjedne države. Specifičan način vođenja politike od strane Pashinyana ukazuje da je sve moguće i da je sve očekivano.
Tekst je ranije objavljen na portalu PISJournal.net.
Comments