Periodično se postavlja pitanje da li arapske države mogu sa Izraelom napraviti jedinstveni front koji će se suprostaviti Iranu. Pitanje je postavljeno i nakon iranskog raketiranja Izraela i pomoći koje su neke arapske države pružile Tel Avivu.
Foto: Mapa Bliskog istoka
Još od formiranja Izraela 1948. godine mnogi se na Zapadu, ali i u Izraelu, bave mogućnošću saveza jevrejske i šiitske države, a koje se nalaze u moru sunitskih i arapskih država. Tome su pojedini stručnjaci ozbiljno pristupali, pa čak i predlagali konkretne načine saradnje.
Saradnja Tel Aviva i Teherana protiv treće strane bila je moguća dok je Iranom upravljao šah Mohammed Reza Pahlavi, čovjek kojeg je podržavao i kontrolisao Zapad, posebno Sjedinjene Američke Države i Ujedinjeno Kraljevstvo. Ali već gotovo pola stoljeća takva saradnja nije zamisliva. Islamska revolucija je trajno promjenila odnos snaga u Iranu i regionu te uspostavila novi poredak, proglasivši Izrael za najveću prijetnju protiv koje se treba boriti na svim frontovima.
Kako saradnja Tel Aviva i Teherana nije moguća, neki su se okrenuli ideji da povežu Izrael i arapske države. Tačnije to nastojanje traje još od egipatskog priznanja Izraela, ali uspjeh je u najboljem slučaju po zagovornike te ideje polovičan. Bilans bi bio vjerovatno i gori kada bi o tome na izborima i referendumima odlučivali građani tih država. Izrael svojim odnosom prema Palestini redovno podsjeća Arape zašto bi takva ideja bila loša, otežavajući arapskim vladama da zažmire na palestinsku agoniju koja traje desetljećima.
Zato su SAD igrale na dvije karte. Prva je opcija ekonomske saradnje na doborbit svih strana, a posljednjih mjeseci, dok rat razara Pojas Gaze, Washington igra na strah od Irana, iako je potpuno jasno da Teheran u ovome trenutku nema nikakav interes da prvi napadne bilo koju državu. Dobre veze Irana i susjednih država garancija su da će sankcije Zapada protiv Irana biti manje bolne.
Šta više, Teheran je pokazao da želi najbolje odnose i sa svojim regionalnim rivalom – Saudijskom Arabijom, pa je uz pomoć Kine napravljen prvi korak u približavanju dvije države. Približavanje Rijada i Teherana bivši izraelski premijer Yiar Lapid je opisao kao poraz izraelske diplomatije. Naime, Izrael je očekivao da će Izrael uspostaviti diplomatske odnose sa Saudijskom Arabijom, pa bi uz postojeće odnose sa Egiptom imao kao partnere dvije najsnažnije sunitske arapske države.
Rat u Pojasu Gaze stvari je učinio komplikovanijim. Američki pritisak na Rijad da uspostavi odnose sa Tel Avivom rezultovao je stavom saudijskog rukovodstva da će to biti moguće samo ako se formira palestinska država sa istočnim dijelom Jerusalema kao njenim glavnim gradom. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu je saopštio da takav dogovor ne dolazi u obzir i rekao da želi da porazi Hamas po svaku cijenu, dok uništava Pojas Gaze i pretvara ga u mjesto na kome nije moguć život. U konačnici, daljnje širenje izraelske uprave i doseljeničkih naselja onemogućava bilo kakvu ideju o Palestini kao državi čije su teritorije povezane. Šta više, Netanyahu je jasno rekao da odbacuje rješenje o dvije države koje predlaže Rijad.
Od Trumpa do Bidena
Ali Washington ne odustaje od ideje da se Izrael i okolne arapske države približe, svjestan da svaki novi sukob na Bliskom istoku slabi Tel Aviv. Ubrazni razvoj tehnologije i njena dostupnost, čak i malim naoružanim grupama, promjenio je način ratovanja na Bliskom istoku. To osam mjeseci dokazuju Hamas, Islamski džihad, pa čak i neke ljevičarske palestinske grupe. Upotrebom dronova i jeftinih raketa oni su izraelske vojne stratege još jednom opteretili mišlju da ta država ima granice koje su vojno neodbranjive. Ilustracije radi, Izrael ima površinu kao Slovenija, a više od polovine prekriva pustinja Negev.
Abrahamski sporazum je ideja na kojoj je snažno radio bivši američki predsjednik Donald Trump. Pod njegovim vodstvom Izrael je uspostavio diplomatske odnose sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Bahreinom, a nakon toga i sa Marokom u zamjenu za priznanje Washingtona da Rabat ima suverenitet nad Zapadnom Saharom. Izrael je u igru uključio investicije i prenos tehnologije, pa je Maroko između ostalog dobio i fabrike modernih dronova.
Biden je nastavio ovu politiku ali do 7. oktobra manjim intezitetom, jer Washington je bio zaokupljen ratom u Ukrajini. Pored toga, Bidenova administracija pokušava svoj fokus prebaciti na Kinu, a što je još tendencija od vremena Baracka Obame. Ipak, od 7. oktobra SAD su vratile svoj fokus na Bliski istok zbog nekoliko ciljeva. Prvo, Washington je želio da se ne proširi rat iz Pojasa Gaze. Zatim, da ne dođe do direktnog sukoba Irana i Izraela, odnosno Sjedinjenih Država. I treće, da Saudijska Arabija i ostale arapske države uspostave diplomatske odnose sa Tel Avivom.
Do ovoga trenutka Washington je zabilježio neuspjeh kod prva dva cilja, jer libanski Hezbollah mjesecima ratuje protiv Izraela, Husi napadaju brodove u Crvenom moru, šiitske milicije povremeno napadaju američke baze u Iraku i Jordanu te ispaljuju projektile na Izrael, a Teheran je prvi put u historiji direktno napao najvećeg američkog saveznika na Bliskom istoku. Treći cilj još uvijek je moguće postići, dok pritisak na Rijad raste.
Vojna i druga saradnja
Mnogi smatraju da bi mnoge arapske države davno uspostavile odnose sa Tel Avivom da nemaju strah da se stanovništvo neće pobuniti protiv takve odluke. Ipak, vlasti na druge načine sarađuju sa Izraelom, a već decenijama su dom za američke vojne baze i kupac su oružja sa Zapada.
Saradnja sa Sjedinjenim Državama, a od koje Izrael ima direktne koristi, pokazala se i tokom iranskog napada na Izrael. Mediji su prenijeli da su Izraelu podršku pružile SAD, UK, Francuska, susjedni Jordan, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati. Neki od njih su presretali iranske rakete i dronove, dok su druge pomogle „razmjenom informacija“. Svi detalji te saradnje nisu javnosti poznati, ali je jasno da daleko od očiju javnosti neke arapske države sarađuju sa Izraelom.
Pored toga, pojavila se i vijest u medijima sa Bliskog istoka da je od početka napada Husa u Crvenom moru dio izraelske trgovine vršen preko Jordana, Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Prema tim izvještajima, iz luka u UAE-u roba se vozom prebacuje do Izraela i obratno.
Nastavak saradnje i „arapski NATO“
Oni koji stoje iza ovakvih politika taj trend žele nastaviti. Ranije se baratalo terminom „arapski NATO“, odnosno vojnim savezom arapskih država iza kojeg bi stajao Zapad. Nema sumnje da bi takav pakt odgovarao Zapadu, ali i Izraelu, jer bi vjerovatno bio uperen protiv interesa Irana.
Takav savez je malo realan, jer su razlike između arapskih država ogromne, što je pokazao i rat u Jemenu. Naime, u toj najsiromašnijoj državi arapskog svijeta Saudijska Arabija i UAE su imali različite snage na terenu, a u Rijadu, povodom jednog drugog okršaja, razmišljalo se da se od Katara distanciraju prekidom kopnene veze, odnosno da iskopaju kanal između dvije države.
Arapska liga je prije više od sedamdeset godina formirala Arapsko odbrambeno vijeće, ali ono nije ni funkcionisalo ni u svijetu u kome su samo dvije sile bile dominantne (SAD i SSSR). Današnji svijet bitno je drugačiji, jer postoje više sila koje žele multipolarni svjetski poredak.
Ove sedmice u Saudijsku Arabiju stiže Dan Shapiro, najviši Bidenov zvaničnik za Izrael i Iran, koji će pokušati ojačati veze Vijeća za saradnju između Sjedinjenih Američkih Država i Zaljeva. Shapiro dolazi sa idejom o izgradnji integralne zračne i raketne odbrane, što je suštinski nastavak onoga čemu je region svjedočio tokom iranskog napada na Izrael u sklopu odgovora na bombardovanje diplomatskih prostorija u Damasku.
Taj napad je bio povod da se na neki način oživi dogovor iz maja 2015. godine kada su se u Camp Davidu SAD, Saudijska Arabija, UAE, Kuvajt, Oman, Katar i Bahrein obavezali da uspostave jače partnerstvo za rješavanje regionalnih problema. Proteklih mjeseci američka vojska je vježbala sa kolegama iz Saudijske Arabije i UAE-a, što je demonstracija potencionalnog regionalnog saveza.
Ipak, najjači američki argument u ujedinjenu arapskih država je strah od Irana. To se posebno odnosi na iranski nuklearni program. Saudijska Arabija je davno poručila da će nabaviti atomsko oružje ako ga bude imao Teheran. Iz Irana je više puta rečeno da je njihov program civilni. Washington je u sklopu normalizacije odnosa Saudijske Arabije i Izraela, Rijadu ponudio civilni nuklearni program. Posljednjih dana mediji sa Bliskog istoka javljaju da je i Teheran ponudio isto Rijadu, što je diplomatski potez koji stavlja dodatni teret na tamošnje vlasti.
Geopolitika Bliskog istoka
Rat u Ukrajini je dao Iranu priliku za predah, odnosno da se na kratko oslobodi pritiska Zapada. Rat u Pojasu Gaze opet je vratio fokus na Iran koji nije sjedio skrštenih ruku proteklih decenija. Kako Teheran već kontroliše četiri glavna arapska grada (Bejrut, Damask, Bagdad i Sana) on je na terenu uspostavio ono što Zapad i Izrael pokušavaju sa arapskim državama. „Osovina otpora“, kako se naziva savez (pro)iranskih snaga na Bliskom istoku pokazao je više puta visok nivo koordinacije, nanoseći udarce svima onima s kojim su se sukobljavali.
Ova postavka plaši mnoge arapske države i zbog činjenice da su tako na Bliskom istoku najmoćnije tri države koje nisu arapske (Turska, Iran i Izrael). Zato treba očekivati da će Rijad pokušavati stvari preokrenuti u svoju korist, sve do trenutka dok na Teheran ne budu gledali kao na prijetnju. Istovremeno, Washington će i dalje vršiti pritisak na saudijske vlasti da se približe Izraelu.
Ali ti pokušaji Rijada neće biti lagani, kao što nisu bili ni do sada. Rijad nije mogao okupiti arapske države decenijama, pa bi se mogao zadovoljiti okupljanjem samo jednog broja, ako im je to i cilj. Tako je, na primjer, Bahrein koji je Abrahamskim sporazumom uspostavio veze sa Izraelom od 7. oktobra napravio značajnu distancu od Tel Aviva, vjerovatno i zbog straha od većinskih šiita u toj državi kojom upravlja sunitska monarhija.
Drugim riječima, famozno „Arapsko proljeće“ nije završeno, pa mnogi vjeruju da snažni protesti i unutrašnji sukobi mogu potresti gotovo sve države Bliskog istoka. Saradnja sa Izraelom nakon onoga što se dešava posljednjih mjeseci u Pojasu Gaze za mnoge arapske vlade je opasna, jer je to kod stanovništva veoma nepopularan potez. U prilog onima koji ne žele takav sporazum ide i politika izraelskog premijera Netanyahua koji ne želi razgovore sa Palestincima i Arapima na ravnopravnim odnosima, protivi se sporazumu Zapada i Irana, a posljednjih mjeseci je u sukobu sa Bidenovom administracijom i vlastitim ratnim kabinetom.
Tekst je ranije objavljen na portalu PISjournal.net.
Comments