Od početka ruske agresije na Ukrajinu postavlja se pitanje koliko daleko će Zapad ići u zaštiti napadnute države i koliko daleko će ići Moskva koja je poručila da neće dozvoliti da se u rat uključi treća strana. Odluka dijela država NATO-a da Ukrajina može koristiti njihovo oružje na teritoriji Rusije, Kremlj je dovela u situaciju da pokaže da li je spreman sa riječi preći na djela.
U prvim danima agresije na Ukrajinu jedan političar zvučao je kao najavljivač apokalipse. Bivši predsjednik i premijer Dmitrij Medvedev, sklonjen iz vlade i postavljen u Vijeće sigurnosti Rusije, počeo je da prijeti bivšim partnerima sa Zapada. Najkraće rečeno, on je poručivao da svijet klizi u nuklearni rat i da je njegov početak bliži sa svakom granatom koja stigne kao pomoć Kijevu.
Odluka Kremlja da on iznosi ove teze nije slučajna. Medvedev je tokom predsjedničkog mandata, kada je zamijenio Vladimira Putina koji je postao premijer, važio za prozapadnog političara koji se nije ustručavao reći da Rusija zaostaje za Evropom i Sjedinjenim Američkim Držvama u mnogim oblastima, uključujući i demokratiju koju je 2008. godine opisao kao „univerzalnu vrijednost“ i rekao da će se potruditi da zemlja uhvati korak sa Zapadom.
Obračun po Medvedevu
Njegovi istupi protiv Kijeva i Zapada od početka ruske agresije trebali su biti i simbolični raskid sa tom politikom, pa se u Moskvi pojavila Azija kao primarni cilj vanjske politike, što je teza koju su osmislili drugi i protiv čega se Medvedev borio, jer je za njegovog mandata „Evropa neosporno prioritetni pravac saradnje“.
Prošle sedmice Medvedev je rekao da će države Zapada koje su Kijevu odobrile upotrebu oružja velikog dometa u Rusiji „dobiti odgovor takve destruktivne sile, da sama Alijansa (NATO) jednostavno neće moći da se odupre uvlačenju u sukob“, javile su agencije. On je rekao da „to, nažalost, nije zastrašivanje ili nuklearni blef. Aktuelni vojni sukob sa Zapadom razvija se po najgorem mogućem scenariju. Postoji stalna eskalacija moći primjenljivog naoružanja NATO-a. Dakle: danas niko ne može isključiti prelazak sukoba u završnu fazu.“
Ta završna faza po Medvedevu ima tri tačke. Prva je da će „sva njihova vojna tehnika i specijalisti koji se bore protiv nas (Rusije) biti uništeni kako na teritoriji Ukrajine, tako i na teritoriji drugih zemalja, ako se odatle izvrše napadi na rusku teritoriju“. Druga tačka je da „Rusija polazi od činjenice da svo dalekometno oružje koje koristi Ukrajina, već sada direktno kontroliše vojno osoblje zemalja NATO-a. To uopšte nije 'vojna pomoć', već učešće u ratu protiv nas. I takvi njihovi postupci mogu postati Casus Belli (uzrok rata)“. Treća tačka je da će „NATO morati da odluči kako da kvalifikuje posljedice mogućih uzvratnih udara (Rusije) na opremu/objekte/vojno osoblje pojedinih zemalja tog bloka u kontekstu članova 4. i 5. Washingtonskog ugovora“ iz 1949. godine koji govore o obavezi članica da brane napadnutu.
„Upotreba (ruskog) taktičkog nuklearnog oružja također može biti pogrešno proračunata, a to bi bila fatalna greška. Uostalom, kako je ispravno primijetio predsjednik Rusije, evropske zemlje imaju veoma veliku gustinu naseljenosti. A za one neprijateljske zemlje koje su dalje od područja pokrivanja (ruskog) taktičkog nuklearnog oružja, konačno postoji strateški potencijal“, dodao je.
Da li je Zapad prešao crvenu liniju?
Odluka Zapada da Ukrajina ne smije izgubiti rat, barem ne na način da se uruše njene institucije i nestane njena vojska, prije ili kasnije morala je dovesti do momenta kada će Kijevu biti isporučeno potrebno oružje da se zaustavi ruska armija, koja ne želi poraz na teritoriji za koju je odgovorna. Podsjetimo, Rusija je dijelove Ukrajine uključila u svoj sastav i u Ustav iako ih ne kontroliše.
U dvije godine Zapad je prešao put od slanja medicinske opreme, protivoklopnog oružja, oružja sovjetskog porijekla, zastarjelog oružja, preko modernih defanzivnih sistema, da bi posljednjih mjeseci Kijev dobio gotovo sve najmodernije što Zapad ima, uključujući rakete dugog dometa koje su isporučile SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska, a na putu su i avioni F-16 i Mirage.
Ovakav razvoj situacije pokazuje strah koji je Zapad imao prije dvije godine i kako je on nestajao, a vrhunac je došao prošlog mjeseca kada su Kijevu poručili da oružje mogu upotrijebiti u Rusiji. Kako su Ukrajina i Rusija dugo bile u istoj državi, infrastruktura je građena tako da su dijelovi današnje jugozapadne Rusije bili daleko od vanjskih prijetnji. Drugim riječima, uz moderno oružje sa Zapada, u dometu Kijeva sada su ruski gradovi, rafinerije nafte, fabrike, vojne baze...
Bitka za Odesu ili rat iscrpljivanja
Rješavanje straha od reakcije nuklearne sile Rusije sigurno je i potaknuto ruskom ofanzivom na istoku Ukrajine i odlukom francuskog predsjednika Emmanuela Macrona da brani Odesu, grad koji ima nemjerljiv strateški značaj na Crnom moru i koji je posljednje dvije godine jedini komad obale koje Kijev efektivno kontroliše. Zauzimanjem Odese Rusija bi mogla proglasiti pobjedu, odnosno prisiliti Kijev da odustane od borbe.
Ruski zvaničnici u ovim potezima vide ruku NATO-a. Štaviše, Alijansa ne krije da je cilj da se Ukrajina odbrani, dok se na istoku Evrope diže željezna zavjesa. Primanje Finske i Švedske u članstvo, povećavanje izdataka za odbranu članica i ulaganje u namjensku industriju, bilateralni sporazumi država Zapada i Ukrajine o vojnoj pomoći, vojne vježbe i plan raspoređivanja 300 hiljada vojnika od Baltika do Bugarske, samo su neki od poteza koji pokazuju namjere.
Moskva zna da takvo angažovanje Zapada crpi Rusiju i da će biti teško godinama pratiti trend. Iako Rusija imaju razvijenu vojnu industriju, jasno je da će teško držati korak, ako istim putem krenu najrazvijenije države svijeta koje su članice NATO-a.
Koje su onda opcije Moskve, ako ne želi koristiti nuklearno oružje koje priziva Medvedev?
U srijedu se Putin obraćao stranim novinarima i dotakao se nekih od ovih pitanja. Posebno se osvrnuo na odluku Zapada da Ukrajini dozvoli da koristi oružje na teritoriji Rusije, najavljujući „asimetrični odgovor“, što je često koristio još od rata u Siriji, svjestan da je se teško direktno suprostaviti Zapadu na polju diplomatije, ekonomije i na koncu konvencionalnih vojnih snaga.
„Ako neko misli da je moguće isporučiti takvo oružje u ratnu zonu da napadne našu teritoriju i da nam stvara probleme, zašto onda nemamo pravo da isporučujemo oružje iste klase u dijelove svijeta gdje će biti udara po osjetljivim objektima tih (zapadnih) zemalja“, rekao je Putin. „Odnosno, odgovor može biti asimetričan. Razmislit ćemo o tome“, rekao je Putin i dodao da je ovo „veoma ozbiljan i veoma opasan korak“.
Izolacija Rusije i nedostatak pomoći i od onih koje drži za najbliže saveznike, Moskvi ostavlja malo opcija. Oslanjanje na Kinu znači dugoročno predavanje u ruke azijske sile.
Od 9. do 11. juna NATO će održati samit na kojem će glavna tema biti Ukrajina, a 15. i 16. u Švicarskoj se organizuje mirovni samit bez Rusije. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski je rekao da je dolazak u Švicarsku potvrdilo devedeset država, što pokazuje da Zapad stoji uz Kijev.
Ni u Kremlju više ne vjeruju da će eventualni povratak Donalda Trumpa na vlast popraviti ruske pozicije. Upitan na pomenutom razgovoru sa novinarima o tome šta bi izborna pobjeda Donalda Trumpa ili Joea Bidena značila za američko-ruske odnose, Putin je slegnuo ramenima, javile su agencije. „Uglavnom nema razlike“, rekao je Putin. Zato je Rusiji potreban novi plan, a Zapad treba procijeniti da li Medvedev opet blefira oko Ukrajine koju označava kao „bivšu“.
Tekst je ranije objavljen na poralu nap.ba.
コメント