Prvog oktobra Iran je ponovo napao Izrael, što je događaj koji je visio u zraku mjesecima. Svi su vjerovali da će do iranskog napada doći, ali malo je onih koji su mogli pretpostaviti kada će se dogoditi. Napad je došao u trenutku kada je Izrael pokrenuo invaziju na Liban i otvorio pitanje da li će se rat koji je počeo 7. oktobra napadom Hamasa uskoro završiti, ili će uslijediti eskalacija.
Posljednjih mjeseci važni događaji na Bliskom istoku redaju se takvom brzinom da je ponekada teško pratiti i hronologiju. To postaje teže kada se počne pratiti „odgovor na odgovor“ strana uključenih u sukob. Kako se rat Izraela i libanskog šiitskog Hezbollaha zaoštrava, događaji se prepliću i jasno je da s ove tačke sukob može prerasti u regionalni i zahvatiti brojne države, ili se naprosto primiriti u još jednom dogovoru daleko od očiju javnosti.
Izraelska likvidacija protivnika širom regije morala je dovesti do odgovora. S druge strane, oni koji brane ponašanje Izraela kažu da je to očekivano i ponavljaju stav zvaničnika iz Tel Aviva da niti jedan udarac nanesen jevrejskog državi neće proći nekažnjeno.
Ipak, dvije likvidacije nisu mogle proći bez odgovora. Iran je posebno zaboljela likvidacija šefa političkog biroa palestinskog Hamasa Ismaila Haniyeha u Teheranu i generalnog sekretara Hezbollaha Hassana Nasrallaha u Bejrutu. Likvidacija Haniyeha je bila šamar iranskim sigurnosnim službama, a likvidacijom Nasrallaha izgubili su jednog od najbližih saveznika.
U poređenju sa iranskim aprilskim napadom na Izrael, ovosedmični je bio ozbiljniji i učinkovitiji. Prvo, raketiranje nije krenulo medijskom i drugom pripremom, dajući vremena protivnicima za pripremu. Drugo, korištene su bolje rakete, neke od najboljih iranskih, uključujući hipersonične, koje su pogodile mete za oko sedam minuta. Oko dvije stotine raketa je lansirano. Raketirani su vojni aerodromi i baze, sjedište tajne službe Mossad, vojnici na granici Libana...
Iran može biti zadovoljan učinkom svog oružja, iako iz Izraela i Sjedinjenih Američkih Država tvrde da napad nije nanio ozbiljnu štetu. Snimci koje su načinili građani Palestine i Izraela i potom ih dijelili na društvenim mrežama pokazuju da iranske rakete pogađaju tlo.
Da je napad bio uspješan za Iran pokazuju reakcije Tel Aviva i Washingtona. Premijer Benjamin Netanyahu najavio je osvetu, a Washington oštar odgovor, nakon što je saopštio da nema štete i da je jedina žrtva jedan palestinski civil. Ukoliko nije nanesena značajna šteta, čemu onda odgovor koji bi mogao dovesti do novih napada i širenja rata širom Bliskog istoka?
Eskalacija ili dogovor nakon iranskog uspjeha?
Iranski napad na Izrael veliki je udarac Netanyahuu i krugovima u Washingtonu. Milijarde dolara uložene u američko i izraelsko oružje nisu spriječile državu koja je decenijama pod sankcijama da nanese udarac. Koliko je ozbiljan govori i to što su Izrael opet branile SAD, evropske sile i arapski susjedi. To je prije samo nekoliko godina bilo nezamislivo, a Izrael je decenijama gradio imidž tehnološki superiorne sile na Bliskom istoku.
Za stratege u Teheranu ovo je trenutno više nego povoljan razvoj događaja, jer su poručili svijetu da Izrael ne može kontrolisati Bliski istok kao ranije. Šta više, kako vrijeme prolazi sve je ranjiviji, jer su rivali jači. Vjerovatno neko, na primjer, u Kairu sada razmišlja kako bi izgledao rat protiv ogromne egipatske vojske, ako Izrael ima toliko problema s Hamasom i Hezbollahom.
Neki mediji tvrde da je Iran obavijestio Washington i Moskvu da će napasti samo vojne lokacije. Kako Izrael i SAD tvrde da nije bilo žrtava u Izraelu, uključujući civilnih, to je na neki način priznanje Iranu da poduzima drugačije vrste operacija od onih izraelskih u Pojasu Gaze i Libanu, gdje strada mnogo civila. Zadnju kritiku te vrste Izrael je dobio jučer od šefa diplomatije Evropske unije Josepa Borrella zbog pogibije zdravstvenih radnika u Bejrutu, što je po njegovim riječima „kršenje međunarodnog humanitarnog prava“ i što je on osudio.
Ali Netanyahu ne želi stati i jasno je da mu je glavni cilj rata u Pojasu Gaze eskalacija koja bi SAD uvukla u rat protiv Irana, što pokazuje i rat sa Hezbollahom. Taj rat biće okončan, po tvrdnjama iz Libana, onda kada se zaustavi rat u Pojasu Gaze. SAD mjesecima pokušavaju uvjeriti Netanyahua da sklopi mir, ali on to odbija pod raznim izgovorima, ili nerijetko jasnim protivljenjem. Dakle, mir je nadohvat ruke i sve zavisi od Netanyahua i njegovih saveznika na Zapadu.
U noći poslije iranskog napada Netanyahu je obećao osvetu, a američki savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan rekao je da će se Teheran suočiti sa „teškim posljedicama“. Ipak, postoji razlika u ova dva stava. Netanyahuovi stavovi, smatraju mnogi, uključuje opciju vojnog odgovora, dok bi američki odgovor mogao biti u vidu sankcija. Washington kao da trenutno nema odgovor, odnosno da to razmatra, što ne iznenađuje i činjenicom da su narednog mjeseca izbori u toj državi.
Oni koji vjeruju da će Netanyahu odgovoriti vojno, navode da bi Izrael mogao ciljati iranske lidere, nuklearna postrojenja, industriju nafte ili iranske vojne lokacije, uključujući mjesta sa kojih su lansirane rakete na Izrael. Nema sumnje da Izrael ima sposobnost da izvede neke od tih operacija, ali bi u tom napadu, ako bude samo jednokratan kao onaj iranski, bio pogođen samo dio onoga što se nalazi u ovoj ogromnoj državi. Iran, kao ni druge države, ne drži sve na jednom mjestu.
U mogućoj operaciji protiv Irana glavno pitanje je ponašanje Sjedinjenih Država. Drugi napad Irana na Izrael pokazao je da Teheran ima načina da se bori sa Izraelom, čak i onda kada mu saveznici pristižu upomoć. Zato je glavno pitanje da li će SAD ući u rat protiv Irana, što ne žele ni Wasnihgton ni Teheran, odnosno da li će najveća svjetska sila za račun Izraela napasti Iran.
SAD imaju sposobnost da izvrše takvu operaciju. Ali, svima je na umu američko iskustvo rata u Afganistanu i Iraku. Nakon početnih uspjeha neprijatelj nije poražen i nastavlja da se bori. Iran je višestruko moćniji od Afganistana i Iraka, i to je razlog zašto ga George W. Bush nije napao kada je vodio „ratove protiv terorizma“ i zbog čega je administracija Baracka Obame, u kojoj je Joseph Biden bio potpredsjednik, sa Teheranom pregovarala.
Svi akteri upleteni u ovu krizu pozivaju na pregovore i deeskalaciju, osim Netanyahuove vlade. Libanski ministar vanjskih poslova Abdallah Bou rekao je za CNN da je Nasrallah prihvatio prijedlog Bidena i drugih država o trosedmičnom primirju i da su o tome obaviješteni, prije nego će biti ubijen. U srijedu je izraleski ministar vanjskih poslova Israel Katz generalnog sekretara Ujedinjenih nacija Antonija Guterresa proglasio nepoželjnim i zaprijetio mu hapšenjem ako dođe u Izrael, jer nije osudio iranski napad. Jasno je da Netanyahu od rata ne odustaje i da ga od toga jedino može odgovoriti Washington, koji to bezuspješno pokušava jedanaest mjeseci.
Tekst je ranije objavljen na portau nap.ba.
Comments