Posljednjih godina periodično u našim medijima se pojavljuju vijesti o Mjanmaru. Te vijesti uvijek imaju kao temu nasilje nad muslimanskom manjinom Rohinja, uplitanje vojske u poslove civilnih vlasti te izvještaji o životu i djelovanju dobitnice Nobelove nagrade za mir Aung San Suu Kyi. Međutim, rijetko u takvim vijestima možemo pročitati kome i zašto je važan Mjanmar, mada postoji opširna literatura na stranim jezicima i mnogo autora koji se bave ovom zemljom.
Mjanmar ili ranije Burma (vojska promjenila ime države jer ih podsjeća na kolonijalno naslijeđe), država je burne historije i nepredvidive budućnosti. To nije samo zbog unutrašnjih odnosa u toj državi, već i zbog interesovanja tri velike svjetske sile (Indija, Kina i Sjedinjene Američke Države) za stanje u toj državi smještenoj na strateški važnoj poziciji u jugoistočnoj Aziji. Sa svojih 53 miliona stanovika i površinom od 676, 578 kvadratnih kilometara graniči sa Bangladešom, Indijom, Kinom, Laosom i Tajlandom i ima izlaz na Andamansko more i u Benglaski zaljev, preko kojeg izlazi na Indijski okean. Iz ovoga kratkog uvoda jasno je da sudbina ove države zavisi u mnogome od toga što dijeli granicu sa dvije najmnogoljudnije države na svijetu i izlaskom na more u području gdje se obavlja važan dio svjetske plovidbe morima, odnosno u blizini Malajskog prolaza koji je žila kucavica za kinesku ekonomiju budući da se tuda vrši brodski transport dobara koje Kina uvozi i izvozi. Kineska zavisnost od plovidbe dugim morima da bi se dokopala energenata (plin i nafta) i najrazvijenijih dijelova svijeta (SAD i Evropa) Mjanmaru daje posebnu važnost u očima Indije i SAD, iako je ta azijska država udaljena na oko 500 kilometara od pomenutog prolaza, o čemu će nakandno biti riječi.
Takav strateški položaj bio je važan i britanskoj imperiji koja je taj dio svijeta pretvorila u svoju koloniju, kao i Japanu koji je u Drugom svjetskom ratu vodio važne bitke za kontrolu ove države. Danas je Mjanmar jedna od najbrže rastućih ekonomija svijeta, uprkos lošoj infrastrukturi i u poređenju sa nekim drugim azijskim zemljama oskudnim resursima, mada se tamo nalaze nalazišta rubina, safira, žada i drugog dragog kamenja. Ulagači u tamošnju ekonomiju dolaze iz Indije, Kine, Singapura, Filipina i Južne Koreje, a kompanije sa Zapada svoja ulaganja su morali ograničiti i zbog činjenice da je ova zemlja dugo bila pod sankcijama Zapada. Zapad je sankcije ublažavao onako kako je pomenuta Aung San Suu Kyi politički jačala i kako je kontrola države od strane vojske slabila, makar i simbolično. Stoga se u Mjanmaru javljaju i kompanije sa Zapada, a njihov dolazak sigurno priželjkuje i lokalna vlast.
Indijsko-kineski sukob: Šta Indija nudi Mjanmaru?
Rivalstvo dvije najmnogoljudnije države na svijetu je bez presedana. Indija i Kina, čini se, da imaju u svemu više uspjeha osim u međusobnoj saradnji. Dvije nuklearne sile jedna na drugu gledaju kao prijetnju i uticaj suprotne strane nastoje ograničiti gdje god to mogu. Mjanmar je jedna od država gdje je taj sukob veoma izražen. New Delhi i Peking doslovno se utrkuju ko će ponuditi više Mjanmaru i vlastima u Naypyidawu, gradu koji je namjenski građen da zamijeni Yangon koji je bio glavni grad i najmnogoljudniji grad u zemlji. Stoga, indijsko uplitanje u poslove Mjanmara ima strateški karakter i spada u vrh prioriteta ove mnogoljudne države.
Dok je Donald Trump ponavljao „Amerika prvo“ u sjeni je ostala indijska politika „Susjedstvo prvo“, čime je Indija željela opisati svoj odnos prema susjednim državama portretirajući ih kao najvažnije faktore u kreiranju svoje politike. U suštini takav politički pristup Indije je dio jedne druge indijske doktrine „Djeluj ka istoku“, odnosno približavanja Indije jugoistočnoj Aziji čiji je Mjanmar geografski centar. Okretanjem Mjanmara na svoju stranu Indija želi uticaj na zemlje članice organizacije ASEAN i dalje prodor prema Japanu i Indo-pacifiku, potiskujući Kinu gdje je god to moguće. Jedna od važnih karika u tom planu je i Vijetnam, o čemu smo nedavno detaljnije pisali.
Geografski položaj Mjanmara za Indiju je strateški važan i zbog činjenice da ta država graniči sa sjeveroistočnim dijelom Indije, koji je sa maticom povezan poznatim Siliguri koridorom – tačkom na koju Kina obraća posebnu pažnju. Stoga je namjera Indije da Mjanmar „otme“ iz kineskih ruku i zbog vlastite sigurnosti, ali i zbog svog prodora prema jugoistočnoj Aziji. Odatle je i potekla ideja autoputa koji povezuju Indiju i Tajland preko Mjanmara, gdje se modernim saobraćajnicama želi približiti tri zemlje. Naravno, takve projekte prati i indijsko ulaganje, poput 2016. godine u luku Sittwe, kao ključnu tačku u Bengalskom zaljevu i to u regiji Rakhine, koju nastanjuju Rohinja muslimani. Ovaj ambiciozni projekat Indije ima za cilj, pored političkog uticaja, i uvećavanje trgovinske razmjene sa Mjanmarom kome je trenutno Kina najveći trgovinski partner. Međutim, u Indiji vjeruju da bi stvaranjem ekonomskog čvorišta i kontrolom Bengalskog zaljeva takvo stanje moglo biti promijenjeno.
Indija nije zaboravila da u Mjanmaru desetljećima najjača institucija je vojska, pa se nizom poteza želi dobiti i njih na svoju stranu. Pored zajedničke vojne vježbe i zajedničkih operacija protiv naoružanih grupa koje djeluju uz granicu dvije države, Indija je Mjanmaru prodala ruske podmornice koje je ranije koristila. Kina taj potez nije dočekala sa radošću, ali Mjanmar se odlučio na ovakav potez i zbog regionalnog rivalstva sa Tajlandom i Bangladešom koji su kupili podmornice iz Kine. Spomenimo i to da posljednjih godina Mjanmar nabavlja oružje i iz Ukrajine, Izraela i Rusije.
Progon Rohinja, po čemu u našoj javnosti je Mjanmar najviše prisutan, Indija nije oštro kritikovala, pružajući ruku Mjnamaru onda kada im Zapad okrene leđa, baš kao što je radila Kina desetljećima. Većinski budistički Mjanmar (38 miliona budista) ima razumjevanje Indije i zbog činjenice da oko 8 miliona budista živi u Indiji, dok oko milion Indijaca živi u Mjanmaru, što se gleda kao zalog za bolju saradnju. Ukratko, Indija je razvila čitav set mjera kako bi potisnula Kinu iz Mjanmara, a što je posebno teško zbog činjenice da Peking u Mjanmar ulaže posebnu pažnju još od 1948. godine.
Kina kao zaštita: Srodnicima je sve dozvoljeno?
Mjanmar je stoljećima na svojoj koži „učio“ politiku od velikih sila, pa je dio političke mudrosti iskorišten i za današnje odnose koje ima ova suverena država. Naime, nakon Drugog svjetskog rata Kina i Mjanmar razvijaju posebne veze. Mjanmar je te odnose podveo pod termin „Pauk-Phaw“, odnosno „Srodnici“, a vremenom je Kina taj termin preuzela, iako je na početku Peking imao svoj termin za odnose sa Mjanmarom. Na taj način Mjanmar je sebi osigurao posebno mjesto kod Pekinga, ali i napravio odstupnicu za svoju politiku, jer rođacima se treba vjerovati. Međutim, treba napomenuti da je iz odnosa dvije države, Peking uvijek izvlačio više. Sada se stvari mogu promijeniti, a desetljeća bliskih odnosa su zalog da Kina mora Mjanmaru gledati kroz prste.
Kina je sve te godine tražila od Mjanmara da ostane neutralan i nesvrstan u regionalnim i svjetskim odnosima, dok je u isto vrijeme štitila leđa državnom vodstvu susjedne države. Ali „Pauk-Phaw“ doktrina je ostavila i suviše slobode za manevar, pa se Mjanmar mogao približiti i Indiji i Zapadu posljednjih nekoliko godina. Indija je pokušala ubijediti Mjanmar da ih ta doktrina dugoročno pretvara u kinesku polugu i da na taj način gube svoju slobodu.
Kina je svjesna te zamke, pa snažno želi da se uključi u razvoj današnjeg Mjanmara. Tako je, na primjer, Kina odlučila da u Mjanmaru gradi branu „Myisone“ i uloži milijardu dolara. Projekat je zaustavljen dolasakom na vlast Nacionalne lige za demokratiju (NLD) koju predvodi Aung San Suu Kyi. Zatim, Kina je počela projekat izgradnje željeznice na relaciji Muse (Mjanmar) – Mandalay (Kina), čime želi iz Kine doprijeti do Indijskog okeana i izbjeći pomenuti Malajski prolaz. Zatim je Kina predložila gradnju luke Kyauk phyu u vrijednosti od 7,2 milijarde dolara, ali se do prije vojnog puča činilo da će biti uloženo mnogo manje, budući da vlada NLD-a nije željela toliku investiciju i kredit, smatrajući da će upasti u zamku kineskih kredita. Kasnije se razgovaralo o cifri od jedne milijarde dolara kredita.
Međutim, mnogo toga Mjanmar nije mogao ni odbiti zbog međunarodne izolacije, pa je godinama Kina ulagala u tu zemlju. Kasnije je isto radila i Indija, ali u manoj mjeri. Kina je posebno ulagala u mjanmarsku vojsku, pa je čak 60% tamošnjeg oružja nabavljeno iz Kine. Godine podrške Pekinga vojnoj hunti u Mjanmaru stvorilo je doslovno kastu vojnika, budući da njeni pripadnici žive odvojeno od ostatka građana, djeca pohađaju škole koje kontroliše vojska, a postoje i odvojene bolnice i mediji da zaokruže nedodirljivost uzurpirane vlasti. Kina je gajila uvijek najbolje odnose sa vojskom Mjanmara, pa su vršili i zajedničke operacije protiv naoružanih grupa koje djeluju uz granicu dvije zemlje. U tim akcijama mjanmarske vojske u nekoliko slučajeva stradali su kineski državljani. Spomenimo i to da oko su oko tri posto populacije Mjnamara etnički Kinezi.
NLD i Zapad: Izborna volja građana
Vladavina vojske jednom zemljom nije najbolja opcija, a posebno nije u 21. vijeku. Toga su svi svjesni, a građani Mjanmara najviše. Godinama su trajali protesti protiv režima, represija i zatvaranje građana, pa i više puta spomenute Aung San Suu Kyi. Pod pritiskom javnosti vojna hunta 2008. godine pristaje da se donese novi ustav zemlje, ali da 25% parlamenta pripada vojsci i da za novu promjenu ustava treba osigurati 75% glasova u parlamentu. I u takvim uslovima NLD na izborima 2015. godine osvaja 77% posto glasova, čime su građani jasno poručili da ne žele vojsku na vlasti, odnosno političare koji odgovaraju vojnom vrhu. Od tada počinje nova era Mjanmara i pokušaj da se uspostavi demokratija.
Ovakav razvoj situacije nije obradovao Peking, ali jeste Indiju i Zapad koji je postepeno uklanjao sankcije. Aung San Suu Kyi je u tih nekoliko godina pokušala da Mjanmar odmakne od Kine i približi Indiji i Zapadu, pa otuda ona uživa silnu podršku baš kao i Alexei Navalny u Rusiji. Međutim, ono što još više brine Kinu jeste činjenica da podrška za Aung San Suu Kyi nije smanjena nakon pet godina vladavine. Naime, u novembru prošle godine ona i njena partija su dobile 396 od 476 mjesta u parlamentu. Vojska je tvrdila da su izbori namješteni i ubrzo izvršila vojni udar, baš kao i 1962. i 1988. godine. Na taj način promjene u Mjanmaru su ponovo zaustavljene, barem privremeno.
Očita volja građana Mjanmara da se okrenu Zapadu, a dio političke elite i Indiji, vojska je brutalno zaustavila. Ogromna podrška koju uživa NLD vojska ne može osporiti, niti poricati. Teško je pronaći državu čiji su građani jasnije i u većoj mjeri rekli da se žele okrenuti nekoj od svjetskoj sila, a u ovom slučaju Zapadu, posebno Sjedinjenim Američkim Državama koji su glavni zaštitnici NLD-a u namjeri da se iz političkog sistema Mjanmara odstrani vojska. Godinama su SAD uvodile sankcije vojsci Mjanmara, ali konačni udarac su im zadali vlastiti građani na izborima.
Iz administracije Josepha Bidena, nakon vojnog udara, poručili su da je Mjanmar prioritet američke politike i da će ponovo uvesti sankcije vojsci. Sam Biden je izjavio da će SAD „spriječiti generale da pristupe fondovima Mjanmara“ i da će biti uvedene dodatne mjere. Ovakva američka politika ima kontinuitet desetljećima i Biden nije njen tvorac. SAD ima namjeru da se domognu kineske granice te da na taj način okružuje Kinu. Primjer ekonomskog razvoja Južne Koreje i Japana, kao američkih projekata nakon Drugog svjetskog rata, djeluje primamljivo desetinama miliona ljudi u tom djelu Azije, dok je to noćna mora za Kinu. Individualne slobode i višepartijski sistem u Mjanmaru te prijateljske veze sa Washingtonom Pekingu su neprihvatljive. Upravo Mjanmar zbog silne podrške naroda prozapadnom kandidatu može biti grudva koja će pokrenuti lavinu u regiji. Za Indiju nije najbolja vijest da se bilo ko utabori na njihovim granicama, ali svakako su svi poželjniji od najvećeg rivala Kine.
Građani su opet u velikim brojevima izašli na ulice i počeli proteste protiv vojne hunte. Protesti traju sedmicama i već sada se jasno vide da su vođeni vještom rukom. Na protestima se ne govori o etničkim i religijskim podjelama u toj državi, već o konkretnim problemima i vraćanju na vlast ljudi koji su izabrani od strane građana. Čak su i pripadnici Rohinja u Yangonu, a koji godinama nisu naglašavali svoju etničku i vjersku posebnost, podržali ove proteste sa istim argumentima kao i ostatak onih koji su preplavili ulice mjanmarskih gradova. Vojska na ovakve proteste nema odgovora i nije jasno kako će se stvari odvijati u narednom periodu.
To što vojska nije upotrijebila značajniju silu do sada možda je i zbog činjenice da ni sama Kina nije sigurna kako postupiti u ovoj situaciji, jer ipak Peking drži do svog ugleda u zemlji koju smatra strateški važnom. Sa druge strane, sigurno je da i u vojsci postoje podjele, posebno zbog indijskog upliva u tu nekada nedodirljivu prokinesku snagu u zemlji. U konačnici, zahtjevi protestanata su jasni i opravdani, budući da narod traži da se implementira većinska volja građana iskazana na izborima, a sve strane uključene u spor svoje djelovanje pravdaju brigom za narod Mjanmara.
Comments