Javnost širom svijeta bila je šokirana prošle sedmice kada je Donald Trump najavio da ne isključuje poduzimanje vojnih i ekonomskih mjera kako bi Sjedinjene Američke Države preuzele kontrolu nad Grenlandom (dijelom Danske), Panamskim kanalom u Panami, i istovremeno zagovarao pretvaranje susjedne Kanade u novu američku saveznu državu. Trumpa na to tjeraju vojni i ekonomski interesi.
U slučaju Grenlanda Washington bi se dokopao prirodnog gasa, nafte i drugih resursa, dok se otvara nova pomorska ruta usljed topljenja leda na Arktiku – Sjevernom polu. Pored toga, otok Grenland je izuzetno stateški važan u slučaju vojnog obračuna Sjednjenjenih Država i Rusije. Ukoliko bi te dvije nukelarne sile ratovale najveći broj projektila bio bi lansiran iznad Grenlanda, jer je to najkraća ruta ka protivniku. Zato je kontrola nad Grenlandom od suštinske važnosti za američke vojne planove.
Ako se tome doda Kanada, koja se „zamjerila“ Trumpu jer ostvaruje ogroman deficit u trgovini sa svojim južnim susjedom, onda je cilj nove američke administracije potpuno jasan.
U slučaju Paname radi se o potiskivanju Kine iz Centralne i Latinske Amerike te vraćanju kontrole nad važnim plovnim putem, koji povezuje Atlantski i Tihi okean i dvije američke obale. Kontrolom nad Panamskim kanalom Trump bi snizio troškove za američke brodove i robu, kontrolisao plovne puteve i suzbijao uticaj Kine.
Mladi predsjednik ima planove
Sve gore pomenuto, i više od toga, u igri je u trci za Antarktik. Mladi čileanski predsjednik Gabriel Borić , koji ima hrvatske korijene, pokušava da zagrize veći zalogaj od Trumpa, jer se radi o borbi za čitav kontinent. Ta disproporcija je i veća ako se uporede vojna i svaka druga snaga Čilea i Sjedinjenih Država, kao i činjenica da se na nekim dijelovima Antarktika temperature spuštaju do -70 stepeni Celzijusa.
Ali to je ostalo u najvećem broju medija u sjeni Trumpovih pomenutih najava. Ipak, oni koji znaju za značaj Antarktika sigurno su ispratili svaki potez predsjednika koji se ranije pokazao kao autonomna politička figura u odnosu na Washington, Peking, Moskvu i svoje latinoameričke susjede. Borić je pokazao više puta da je spreman igrati na velike uloge i da ima istrajnost koja često nedostaje njegovim kolegama na čelu država i mladim političarima uopšte.
Dokaz njegove odlučnosti je i činjenica da je on prvi latinoamerički predsjednik koji je posjetio Južni pol. Drugog januara Borić se pojavio na Antarktiku u sklopu putovanja koje je nazvano „Operacija polarna zvijezda III“, što je uključivalo posjetu stanici Amundsen-Scott na Južnom polu i tamošnjim čileanskim istraživačkim objektima. Prema izvještajima medija, Borić je sa sobom vodio vojnu i naučnu delegaciju te ministre odbrane i zaštite okoliša, što govori o značaju i karakteru ove posjete.
Da bi došao tamo Borić je, prema medijskim izvještajima, avionom američke proizvodnje Hercules-130 doletio da čileanske vojne baze na Antarktiku. Odatle je delegacija otišla u američku bazu sa dva američka helikoptera MH-60 Black Hawk i dva aviona kandske proizvodnje DHC-6 Twin Otter koja pripadaju čileanskoj vojsci.
“Ovo je prekretnica za nas. Ovo je prvi put da je čileanski predsjednik došao na Južni pol i govorio o čileanskoj misiji na Antarktiku“, poručio je Borić u obraćanju kojeg je prenosila čileanska televizija. „Ovo je veoma relevantno za Čile u smislu vršenja suvereniteta na Antarktiku“, s obzirom da je Čile „jedna od sedam zemalja koje polažu pravo na suverenitet“ u tom dijelu svijeta.
„Čileanska antarktička politika je dugoročna državna politika, a u turbulentnim vremenima međunarodne geopolitike, gdje će se u ne tako dugom periodu ponovo diskutovati o Antarktičkom statutu, ovo je prekretnica u stalnom prisustvu države Čile na Antarktiku, pod najekstremnijim uslovima, i bez sumnje je suštinski i relevantan presedan kada se govori o budućnosti bijelog kontinenta“, rekao je Borić .
„Postoje oni koji sugerišu da bi na Antarktiku mogli eksploatisati mineralne resurse, na primjer, ili deregulisati druge vrste industrije. Mi iz Čilea, antarktičke zemlje po vokaciji i izvrsnosti, kažemo ne. Antarktik je i nastaviće biti kontinent nauke i mira, a Čile je ratifikovao svoje suvereno pravo na teritoriju Antarktika“, poručio je čileanski predsjednik.
I drugi se pitaju
Iako se govor Borić a čini kao još jedan iz udžbenika kriznog menadžmenta i pokušaja da se ne kaže mnogo o onome što je važno, stvari stoje drugačije i zvanični Santigao se priprema za buduće događaje na petom po veličinu kontinentu.
Utrka je davno počela i samo važeći Ugovoru o Antarktiku iz 1961. godine, koji je ovu regiju proglasio naučnim rezervatom i tamo zabranio vojne aktivnosti, spriječava eskalaciju. Čile, Argentina, Ujedinjeno Kraljevstvo, Norveška, Australija, Novi Zeland i Francuska polažu pravo na suverenitet na ovom kontinetu, s tim da se neka potraživanja nad teritorijom poklapaju. Tako, na primjer, Čile, UK i Argentina polažu pravo na iste dijelove teritorije, i stvar je novijeg datuma, budući da te tri države blizu Antarktika imaju suverene teritorije. Podsjetimo, u slučaju Londona radi se o Folklandskim ostrvima koje Argentina naziva Malvini. Sa druge strane, Francuska u svoju korist navodi istraživanja njenih naučnika u tom području još iz 19. vijeka, a Australija, Novi Zeland i Norveška pozivaju se na istraživanja iz 20. stoljeća.
Sva ta svojatanja teritorija imaju ograničeno priznanje prema međunarodnom pravu, a sporazum iz 1961. godine postignut je u ozračju Hladnog rata i potpisan od strane dvanaest država. Pored pomenutih, potpisnici su još i Japan, Rusija (tadašnji SSSR), Južna Afrika, Belgija i Sjedinjene Američke Države. Ugovorom se htjela spriječiti militarizacija Antarktika, odnosno korištenja te teritorije za vojne potrebe. Pored toga, zabranjeno je iskorištavanje tamošnjih bogatstava, pa je kontinent mjesto naučnih istraživanja od kojih su neka bila jako važna u razumijevanju klimatskih promjena, astronomiji, fizici….
Ako se pogleda karta teritorija na koje pomenute države polažu prava, onda se vide pravke linije u obliku trokuta, gdje je vrh pri Južnom polu, a suprotna strana uz morske obale.
Pomenuti ugovor potpisale su i SAD, ali ne polažu pravo na suverenitet. Ipak, Washington na Antarktiku ima tri baze i faktički kontroliše najveći dio kontinenta. Washington kaže da je privržen ugovoru iz 1961. godine i da kontinent, kako je predviđeno ugovorom, mora ostati mjesto saradnje i naučnih istraživanja.
Svaki sporazum ima kraj, a onda…
Ugovor iz 1961. godine, prema odbredbama, dolazi na reviziju 2048. godine. Protokol o zaštiti okoliša, koji je potpisan 1991. godine i zabranjuje rudarenje na Antarktiku, također je predviđen za reviziju u tom periodu. Borić je upravo to imao na umu kada je rekao da će Čile vršiti suverena prava na teritoriju za koju tvrdi da pripada njima i istrovremeno raditi na očuvanju postojećih dogovora i sporazuma.
Borić u je jasno, a što je Trump kroz nekoliko dana potvrdio u gorespomenutom istupu, da svjetske sile ne prezaju da iskoriste svaku priliku koja im se pruža, posebno ako su na stolu resursi i vojna pitanja. Upravljanje Južnim polom, ili barem uspostavljanja prisustva tamo, primamljiva je ideja. Ako znamo da oko Sjevernog pola već traje borba za pozicioniranje i da su u nju uključene Sjedinjene Države, Rusija, Norveška i druge evroske države, kao i Kina, onda ne treba sumnjati da će svako odsustvo dogovora o Antarktiku dovesti do nove utrke velikih sila. Ako se tome doda da će u narednim decenijama tehnologija napredovati, a pretpostavlja se da će se led otapati, postaje sasvim jasno da Borić nije išao turistički na ovaj kontinent.
Šta više, Borić nije prvi lider neke države koji je to uradio. Posjetu Južnom polu 2007. godine obavila je premijerka Novog Zelanda Helen Clark, a četiri godini kasnije to je uradio i norveški premijer Jens Stoltenberg. Norveški premijer je došao za stotu godišnjicu misije u kojoj su pet norveških istraživača, predvođeni Roaldom Amundsenom, 14. decembra 1911. godine, došli do Južnog pola.
Borić a zabrinjava šta će se desiti sa Antarktikom ne samo po isteku spomenutog sporazuma, već doslovno danas. Od svih država koje polažu pravo na ovaj kontinent Čile je geografski najbliži.
Značajne promjene klime tako se dotiču Čilea, a posebno njegovog ribarstva. Borić a posebno brine ponašanje Kine, koja nije potpisnik sporazuma. Decenijama kineske ribarske flote plove u blizini Antarktika i efektivno potpkopavaju sporazum. Moderna kineska ribarska flota najveća je u tom dijelu svijeta i ima sposobnost da ribu prerađuje na brodovima. To znači da udaljenja kineska obala ne predstavlja problem, jer ribu mogu do potrošaca prebaciti i drugi brodovi, dok isti nastavljaju da love. Posljednjih godina Kina povećava flotu i čini se da ne misli stati. Na meti Kineza posebno je kril, mali morski račić, koji je glavna hrana za kitove, pingvine, foke… Vlastima Čilea je jasno da dalji izlov krila može poremetiti ekosistem Antarktika i uz čileanske obale.
Kineski brodovi su tokom čitave godine prisutni u tom dijelu svijeta, pa je prisutvo kineske flote suštinski prisustvo Pekinga na Antarktiku. To Kinu pozicionira kao važnu državu onda kada sporazum iz 1961. godine prestane da važi, ali kako vidimo to je slučaj i danas.
Mediji navode da su i Rusi sve prisutniji u ovom dijelu svijeta, što posebno brine takmace. Rusija je država koja je najbolje pripremljena za djelovanje na niskim temperaturama i zaleđenom moru. Zvaničnici Zapada priznaju da je Rusija odmakla od svih drugih u prisustvu na Sjevernom polu, gradeći ledolomce na nuklearni pogon i prilagođavajući svoje trupe i opremu tamošnjim uslovima. Onoga trenutka kada Rusija odluči da krene ka Južnom polu postaje ozbiljan takmac.
S tim u vezi treba naglasiti da na Antarktiku još uvijek ima zona na koje niko ne polaže pravo. Čile je, prema Borić u, spreman da se pozicionira i tamo. Do sada je Čile djelovao u sjevernom dijelu kontinenta, kao dijelu svoje najjužnije pokrajine Magallanes, a sada želi da proširi svoje prisustvo „na sektore Belinghauzenovog i Vedelovog mora“, navodi se u saopštenju čileanske vlade povodom Borić eve posjete. Borić je izjavio da ne vidi razlog „zašto u srednjem roku (Čile) ne bi stigao do Južnog pola“ i tamo uspostavio stalnu bazu.
Ipak, Borić je dodao da je za to potrebna državna politika i „dugoročna ulaganja“ u okršaju sa velikim silama. Pored toga, Čile i Argentina su rivali na Antarktiku, što posebno treba da brine zvanični Santiago sada kada u Buenos Airesu stoluje nepredvidivi Javier Milei, koji je spreman na bilo kakav ustupak onima koje smatra za prijatelje Argentine i neprijateljima ljevice i komunista.
Borić nema izbora. Ako se Čile ne može nametnuti kao neko ko odlučuje, onda može barem pokušati da obuzda velike sile pozivanjem na međunarodne propise i da ih zagovara dok su na snazi. U protivnom, pored svih ekoloških i klimatskih posljedica, Čile bi pred svojim obalama mogao dobiti obračun velikih sila i na koncu biti uvučen u to nadmetanje.
Borić u je jasno da takav rasplet nije potreban državi koja decenijama uspijeva da izbjegne velike međunarodne sukobe i pri tome uspijeva da zadrži svoju relevantnost u regionalnim okvirima. Bitka za Antarktik nadmašuje sve njegove dosadašnje okršaje i planove, a trajaće i dugo nakon njegovog odlaska sa vlasti. Zato Čileu treba dugoročna strategija i širi društveni konsenzus.
Tekst je ranije objavljen na portalu PISJournal.net.
Comments