Javier Milei sada već više od godinu dana upravlja Argentinom. Šta je dvanaest mjeseci Mileijeve vladavine donijelo Argentini i snagama u svijetu koje ga podržavaju?
Kada je Javier Milei došao na vlast magazin Economist je napisao da će biti zanimljivo pratiti taj ekonomski i politički eksperiment. Ljudima koji žive izvan Argentine možda je zanimljivo pratiti rat izabranog predsjednika protiv države kakvu građani poznaju, ali mnogima Argentincima to sigurno nije. Siromaštvo je masovno ušlo u argentinske domove, zemlja je podjeljena, a Milei ne pomišlja da stane.
Od 10. decembra 2023. godine traje argentinska drama, odnosno tada je vlast preuzeo čovjek kojeg ni danas nije moguće definisati ustaljenim političkim terminima.
Milei je došao na vlast voljom naroda i ono što se dešavalo Argentini u posljednjih dvanaest mjeseci on je najavio i zato zatražio podršku, obećavajući patnju prije nego nastupi blagostanje. Argentinci su tako dobili doslovno ono za šta su glasali i nisu ostali prevareni.
Rekapitulacija
Tokom decembra često se vrši popis onoga što je urađeno u godini na izmaku. Milei je jedan od onih čiji se rad posebno sagledava, jer ono što se dešavalo u Argentini proteklih dvanaest mjeseci teško se može porediti sa bilo čim drugim, osim po posljedicama, posebno onim negativnim u mnogim oblastima života.
Argentina ne spada u red svjetskih sila, iako Milei obećava da će to postati, ali je vrlo važna za odnose u Latinskoj Americi i u odnosu prema sveameričkom hegemonu u Washingtonu. Dio političke i ekonomske zajednice u Sjedinjenim Američkim Država snažno stoji iza Mileija, jer on pokušava dokazati u praksi tezu da država ne treba da služi ničemu drugom nego osiguravanju slobode pojedincima i njihovoj inicijativi te da je svaka briga za ranjive kategorije, ustvari, stvaranje još većeg broja takvih ljudi.
Tako je nova administracija američkog predsjednika Donalda Trumpa dobila priliku da svoj model ispita i van američkih granica. Odluka Mileija da ukine čitava ministarstva, smanji broj javnih preduzeća, ograniči isplate iz budžeta, otpusti hiljade radnika iz državne službe…, iskustvo je koje će sigurno dobro doći Elonu Musku kojem je Trump povjerio sličan posao u novoj administraciji, s ciljem da je učini efikasnijom i manje ideološki obojenom.
Musk je već dao pozitivnu ocjenu Mileiju i smatra da je Argentina na dobrom putu, uprkos postojećim problemima. A Milei već dvanaest mjeseci nastoji da privuče američke investitore, što bi mogla biti dobitna formula za njegov ekonomski program, posebno kada Trump preuzme vlast, vodeći administraciju u kojoj brojni milijarderi imaju važne funkcije. Svi oni žele dokazati da ono što se danas naziva „ljevica“, iako ona to u ekonomskom smislu nije već decenijama, nije politika koja donosi uspjeh.
Posebna zagonetka u tom odnosu biće pitanje nacionalne valute u Argentini. Milei je više puta rekao da bi u njegovoj zemlji trebalo uvesti američki dolar kao sredstvo plaćanja i tako izbjeći brojne ekonomske probleme za Buenos Aires.
Učinak
„Nećemo se pridržavati Agende 2030, nećemo se pridržavati kulturnog marksizma, dekadencije“, rekao je Milei, a Argentina je jedina država iz grupe G20 koja je odbila da potpiše dokument o rodnoj ravnopravnosti, iako se ranije država obavezala na slične pravilnike. „Počinje demontaža rodne ideologije u Argentini“, poručio je argentinski predsjednik.
Iako je ovo poziv na obračun sa onim što se danas podrazumijeva pod rodnim pravima, stvari su mnogo dublje. Borba protiv ove agende je usputna – Milei cilja na ekonomske tokove, a potom na stabilizaciju svoje vlasti.
Sve ono što bi trebalo biti blizu termina „socijalna pravda“, u Argentini već godinu dana se uništava, bilo da se radi o državnoj akciji, bilo o napadima kroz vlastima bliske medije, ili preko društvenih mreža na kojima vješto vođeni akteri promiču narativ koji je neprijateljski nastrojen prema svemu onome što nije politika Mileijevog pokreta La Libertad Avanza.
Milei je do sada ukinuo trinaest ministarstava (od 22 koliko je zatekao), otpustio trideset hiljada državnih službenika, smanjio broj uposlenika na državnoj radioteleviziji – nakon što je niko nije želio kupiti, zatvorio najveću novinsku agenciju u Latinskoj Americi, smanjio za 74 posto izdvajanja za kulturu, film, nauku, univerzitete, smanjio je plate, ukinuo besplatne lijekove za penzionere (uključujući onkološke bolesnike), uskratio novac za javne kuhinje…
„Nema novca“, poručio je Milei, za ono što naziva „međunarodni komunizam“. Protiv takvih vodi „krstaški rat“, a lider je vođen „silom nebeskom“. Ovakav odabir riječi i mesijanstvo koje sebi pripisuje Evropa je vidjela prije stotinjak godina i u državi porijekla njegove porodice – Italiji. Saglasnost sa krupnim kapitalom i mržnja prema državi koja postoji zbog običnog čovjeka taj utisak pojačava. Kada se tome doda i njegov termin o „desničarskoj interancionali“, koja bi zauvijek trebala da pobijedi ljevicu, onda stvari postaju još ozbiljnije.
Iako Milei još uvijek nije prekoračio granicu jasno je da nekima prijeti potpuno uništenje u Argentini, ako mu se pruži prilika. Ovaj pristup je potkopavanje društvenog konsenzusa u Argentini koji je mukotrpno građen decenijama. Milei, čini se, to radi sa namjerom, što pokazuje i njegovo odbijanje da prihvati već napravljeni konsezus o argentinskoj desničarskoj diktaturi.
Milei naprosto želi sve dovesti u pitanje i onda vidjeti šta iz toga može nastati. To bi za njegovu politiku mogla biti dobitna kombinacija, jer kada se uništi sve i kada nema ništa, sve što se napravi predstavlja uspjeh. Za mnoge ljude, posebno mlade, to postaje jedino iskustvo politike, društva i države. A mladi ljudi su jedna od primarnih ciljnih grupa u Mileijevoj političkoj strategiji.
Dok je povećao izdatke za vojsku, kupujući između ostalog moderno američko oružje i tražeći približavanje NATO-u, siromaštvo pogađa više od polovine Argentinaca, uvoz se povećava i prijeti malim preduzećima, još pet miliona ljudi palo je u siromaštvo. Ali druge brojke govore da Argentini ide odlično. Argentina konačno ima fiskalni suficit, što i ne čudi ako se ukinu troškovi. Zatim, Argentina obuzdava inflaciju, što također nije čudno ako ljudi nemaju novca da kupuju.
Nastavak borbe
Godinu dana mandata i Milei još uvijek ima manjinu u oba doma argentinskog Kongresa. Od 23 guvernera provincije niti jedan nije iz njegove stranke. U oktobru 2025. godine Argentinci će glasati za zakonodavna tijela i to je prilika koju Milei ne smije propustiti. Njemu je jasno da ga podržava ultradesnica, ali to su mali brojevi za argentinske prilike. Mileiju treba više podrške.
Dio strategije je medijska kontrola i forsiranje različitih narativa. Protivnike se želi zastrašiti, a neodlučne zbuniti. Na primjer, mediji izvještavaju da Mileijeva vlada ima pozitivan imidž kod 47 posto Argentinaca (Milei kaže da je to „najbolja vlada u historiji“), Milei ima popularnost veću od 50 posto (za sebe kaže da je „najpopularniji lider na planeti“), 72 posto se ne slaže s vladinim poricanjem klimatskih promjena, a 67 posto ne želi da se ukinu zakoni koji regulišu istospolne brakove i rodni identitet.
Ovakve kontradikcije dolaze iz činjenice da se smišljeno igra na nezadovoljstvo građana, pa se kažnjavanje jedne skupine zaogrne glađu za pravdom neke druge. Na primjer, šta ima loše u tome da se kazni državna televizija ako njen novinar laže i tako pomaže da se održi vaš loš položaj?
Da bi to ostvario Milei je pomogao sebi bliske medije, javne je oslabio, a protivnicima onemogućio marketing i oduzeo porezne i druge olakšice za medije. Osiromašeni građani sigurno neće kao prioritet vidjeti spašavanje privatnih medija.
Istovremeno, stvorio je Nacionalnu direkciju za digitalne komunikacije i pomenute aktere sa društvenih mreža stavio pod jednu kapu. Ubrzo je postao glavna medijska zvijezda u Argentini, kao da drugi političari ne postoje. A onda kada postoje, kao što je to slučaj bivše ljevičarske predsjednice Cristine Kirchner, medijska ofanziva je brutalna. Ciljaju se rivali i njihove pristalice.
„Najbolja odbrana je uvijek dobar napad“, poručio je Milei, u stilu šahovskih majstora, govoreći svojim pristalicama o političkoj borbi s protivnicima. „Ne moramo davati objašnjenja. Ako pokleknemo oni će to shvatiti kao znak slabosti.“
Borba protiv neprijatelja i izmišljanje opasnosti kada ih nema ukazuje na karakter političke borbe. Onoga momenta kada bi Milei prestao da vodi trenutnu politiku on bi nestao sa političke scene. Čovjeku koji politiku prezire ovakve političke strategije sigurno su strane, baš kao i gore pobrojani mehanizmi kontrole i upravljanja društvom i društvenim podjelama. Jedan ekonomista baviće se ovim problemima samo ako mu na to neko ukaže i ako mu pokaže kako se to radi.
Nema sumnje da postoje takvi i da mu pomažu. Također, nema sumnje da će mu mnogi i pomoći, posebno iz Trumpove administracije. U obračunu s Kinom u Latinskoj Americi saveznik u Buenos Airesu veoma je važan.
Ali ne samo zbog toga – uspjeh Mileijeve politike mogao bi biti korak ka formulisanju novih politika na Zapadu u obračunu s onim što danas mnogi nekritički prihvataju pod ljevicu. To bi suštinski bio novi iskorak ka novoj deregulaciji u ekonomiji, nakon što su posljednjih godina neki pomaci napravljenji, na primjer u većem oporezivanju najbogatijih.
Sljedeća bitka ka tom cilju su pomenuti oktobarski izbori. Mileiju treba stranačko jačanje i daljnje rasipanje opozicije. Do tada mu trebaju ekonomski rezultati, odnosno strane investicije, bolji kreditni rejting, podrška stranih lidera, bolji imidž u svijetu… Dokaz da strani interes postoji i da će biti konkretizovan u velikom ekonomskom i političkom eksperimentu.
Njihovi protivnici na Zapadu, one koje danas podvode pod ljevicu, Mileija će sigurno kritikovati, ali je teško vjerovati da će podžati argentinske ljevičare koji se nisu odrekli Kine, nezavisnosti Latinske Amerike i prava da svijet vide drugačije.
Tekst je ranije objavljen na portalu PISjournal.net.
Comments