Kako Turska može pomoći evropskim državama u uspostavljanju sigurnosti na kontinentu?

Povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću natjerao je mnoge u Evropi da razmišljaju šta će se desiti ako predsjednik Sjedinjenih Američkih Država odluči promijeniti svoju politiku prema starom kontinentu i ako teret održavanja sadašnjeg poretka prebaci na saveznike.

Foto: Mapa Evrope

Želja nekoliko evropskih država da formiraju neku vrstu „evropske vojske“ dugo postoji. U tome je prednjačila Francuska, ali nije bila u stanju da to realizuje iz dva bitna razloga. Prvo, nijedna evropska država nema približno jaku vojsku kao što je američka. Drugo, mnoge države Evrope, posebno na istoku i sjeveru, više vjeruju u moć Washingtona nego u planove evropskih sila.

Ali, od ideje da se Evropljani oslone na vlastite snage nikada se nije odustalo i ona se periodično vraća u javni prostor. Trumpovi pregovori sa Rusijom, u pokušaju da sklopi mir u Ukrajini, ovu ideju su ponovo učinili aktuelnom. Ujedinjeno Kraljevstvo je prošlog mjeseca okupilo države koje su spremne pomoći Ukrajini ako Washington napusti Kijev.

Na pomenutom samitu bio je i šef turske diplomatije Hakan Fidan, jer London zna važnost Turske. Kada bi zanemarili sve druge osobenosti Turske i samo gledali na geografsku kartu, vidjeli bi da se ta država naslanja na sva velika žarišta u Evropi i na evropskim granicama. Od Bliskog istoka (Irak, Sirija, Iran), preko Kavkaza, Crnog mora (rat Rusije i Ukrajine), do Balkana, prostiru se granice Turske, a njeni interesi i krakovi uticaja i mnogo dalje.

Da li Evropa može bez Turske?

„Nezamislivo je uspostaviti evropsku sigurnost bez Turske“, izjavio je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan ubrzo nakon pomenutog samita. Bez Turske nije moguće „da Evropa nastavi svoju ulogu globalnog aktera“, dodao je. „S obzirom da su sigurnosni parametri izmijenjeni zbog nedavnih događaja, nemoguće je osigurati evropsku sigurnost bez Turske“, rekao je Erdogan aludirajući na odnose Washingtona i Moskve u kontekstu Ukrajine.

Nekoliko dana kasnije Erdoganu je u posjetu došao poljski premijer Donald Tusk. Tema sastanka i pitanje sigurnosti. „Ako Evropska unija želi spriječiti ili čak preokrenuti svoj gubitak moći i utjecaja, to može postići samo kroz punopravno članstvo Turske. Dosljedno naglašavamo da punopravno članstvo u Evropskoj uniji ostaje naš strateški cilj. Često razgovaramo s našim kolegama o našoj želji da unaprijedimo saradnju s Evropskom unijom na temelju uzajamne koristi i poštovanja“, rekao je Erdogan na zajedničkoj press konferenciji sa Tuskom.

Tuskova posjeta je bila prava prilika da Erdogan kaže navedeno, jer Brisel decenijama Ankaru drži podalje od članstva u Evropskoj uniji. Naime, Poljska i Turska imaju tradiciju prijateljskih odnosa, a svijetle epizode mogu se tražiti stoljećima unazad, čak i onda kada je većinski muslimansko Osmansko carstvo bilo neprijatelj evropskim hrišćanskim državama. Te veze su nastavljene i kada je osnovana moderna Turska, pa je Poljska bila prva evropska država koja je priznala njenu nezavisnost 1923. godine. Dobri odnosi su prošireni poljskim pristupanjem NATO-u.

Upravo je NATO dokaz da je sa Turskom moguće sarađivati na brojnim pitanjima. Recentni primjer je Ukrajina. Naime, Turska podržava teritorijalni integritet Ukrajine i prodaje oružje ovoj državi, dok održava dobre odnose s Kremljom, odbijajući da Rusiji uvede sankcije. Turska je od prvih dana agresije na Ukrajinu bila medijator i nudila svoje usluge.

Tuska, budući da Poljska vidi Rusiju kao najveću prijetnju, vjerovatno je zanimala pozicija Turske kada se govori o istoku Evrope. Mnogi vjeruju da bi ove dvije evropske sile mogle postati značajan oslonac za novu evropsku sigurnosnu arhitekturu, čak i bez Sjedinjenih Država i Rusije. To nije slučajno, jer obje dijele granicu sa Rusijom i imaju jake oružane snage. U slučaju Turske, radi se o drugoj armiji u NATO-u kada se govori o brojnosti i jednoj od rijetkih koja ima borbeno iskustvo.

Šta Turska može ponuditi Evropi?

Namjera Evropljana da imaju veću ulogu na svjetskoj sceni u prvim koracima nailazi na prepreke. Objektivne slabosti Evropske unije su dobro poznate, a neke od njih mogu biti umanjene ako se postigne dogovor s Turskom. Kada se govori o sigurnosti to je posebno vidljivo, jer je Turska vojna sila i njena namjenska industrija raste velikom brzinom. To je, na primjer, najveća evropska briga kada se govori o odnosima s Rusijom i kada se raspravlja kako pomoći Ukrajini. Turska je čak rekla da je spremna da u Ukrajinu pošalje i mirovne snage.

Na drugim kriznim žarištima na granicama Evropske unije i Evrope, Turska je i bez Brisela važan faktor. Padom Bashara al-Assada u Siriji, Turska je povećala uticaj na Bliskom istoku. Vlast u Damasku važna je karta u rukama Turske. Preko Sirije, turski uticaj je došao na granice Libana i Izraela. Uz to, Bliski istok je područje sa kojeg milioni migranata dolaze u Evropu.

Turska bi Evropskoj uniji mogla pomoći i na Balkanu, s kojim Brisel decenijama ne zna da se pravilno nosi. Krize koje ovdje izbijaju, a iza kojih uglavnom stoji zvanični Beograd, pokazuju da Brisel nema načina da ih osujeti, već nastupa kao vatrogasac. Navedimo da je nakon sukoba u Banjskoj, kada su neke evropske vojske loše odradile svoj dio posla, Turska bila ta koja je radila na stabilizaciji, ojačala je kosovske sigurnosne snage i poslala svoju vojsku u Prištinu.

Turska ima vojnu bazu u Albaniji, trupe u Bosni i Hercegovini i dobre veze sa Srbijom, Crnom Gorom i Hrvatskom. Neki evropski političari pokazali su da ne razumiju Balkan, pa je najteži dio posla često padao na američke, britanske i turske diplomatske i svake druge ofanzive.

Ali, otvorena pitanja u odnosima evropskih država i Ankare do sada su predstavljala problem. Kada se govori o sigurnosti, onda je to pitanje Kipra, a paralelno s tim je ono što se na Zapadu podvodi pod termin vladavina prava. Brisel decenijama kritikuje Tursku zbog tih pitanja.

Ova pitanja Turska ne može riješiti preko noći čak i kad bi imala namjeru da ispuni sve zahtjeve Brisela, pa je pitanje da li je evropska strana spremna za realpolitiku, kojoj pribjegavaju Ankara, Washington, Moskva i drugi važni akteri kada je to potrebno. Evropska idealpolitika bi morala biti potisnuta u drugi plan, ako Brisel želi biti važan igrač na međunarodnoj sceni.

Geopolitika Evrope i Bliskog istoka

Apsurd takvog odnosa je da Turska ima najviše problema sa ljevičarskim vođama u Evropi, dok sa onima koji dolaze sa desnice ima bolje odnose. Spomenimo poljske ili mađarske desničare. Desnica, koja govori o „kršćanskoj Evropi“, u proteklim godinama uspjela je pronaći zajednički jezik s Turskom u mnogim poljima, a oni koji se zalažu za otvorena društva to ne uspijevaju.

Iako je jasno da pomenute desničarske i ljevičarske stranke suštinski to sve manje jesu, čini se da na evropskoj ljevici nedostaje realpolitika. Da evropske vlade uče da pribjegavaju takvom pristupu pokazuje slučaj pomenute Sirije. Ahmed al-Sharaa, bivši pripadnik ISIL-a i Al-Qaede, postao je partner Briselu, koji mu je nedavno obećao ukidanje sankcija Siriji i milijarde dolara pomoći.

Kako će se Evropska unija postaviti prema Turskoj biće poznato brzo, jer se važni geopolitički obrati događaju pred našim očima. Do tada Ankara neće sjediti skrštenih ruku. Sličnu ponudu kao Evropi Erdogan može iznijeti i Trumpu, pa i Vladimiru Putinu. Pitanja koja zanimaju Trumpa su u turskom dvorištu – Izrael i Iran, a Washington Erdoganu može pomoći oko pitanja Kurda u Siriji i Iraku. Pored toga, Erdogan i Trump, prema njihovim riječima, imaju dobar odnos.

Trumpov zahtjev saveznicima da izdvajaju više za odbranu važan je za evropsku budućnost. Jačati NATO ili se osloniti na evropske potencijale, važno je pitanje za Tursku. U oba slučaja Turska ima prilike da maksimalizuje dobitke činjenicom da je vojna sila u važnom dijelu svijeta.

Komplikovani sistem odlučivanja u Briselu i partikularni interesi članica otežavaju djelovanje. Ali, ako se evropske sile pokrenu i pokušaju ostvariti ono što priželjkuju, Turska postaje važna adresa. Konkurisanje Sjedinjenim Državama, Kini i Rusiji samo po sebi je ogroman posao, a ako bi protiv sebe imali i Tursku, ili druge evropske sile, onda to zvuči kao nemoguća misija.

Tekst je ranije objavljivan na portalu nap.ba

---