U decembru prošle godine dužnost predsjednika Argentine, nakon pobjede na izborima, preuzeo je Javier Milei, kojeg je teško svrstati u bilo koji ideološki okvir. Osim što se za njega sa sigurnošću može reći da je drugačiji od svih bivših argentinskih i južnoameričkih predsjednika, sve ostalo je predmet spora. Milei je započeo promjene u Argentini, ali niko nije siguran kuda to vodi, osim da će argentinski narod određeno vrijeme mnogo patiti, bez garancija da patnji ima kraja.
Politiku Javiera Mileija nije moguće u potpunosti opisati, a vjerovatno ni on to nije u stanju uraditi. U vremenu uspona na vlast mediji sa Zapada, u namjeri da ga opišu čitaocima, pedesettrogodišnjeg političara označavali su ga kao anarhistu, libertarijanca, desničara, liberala, argentinskog Donalda Trumpa, argentinskog Jaira Bolsonara, imperijalistu, antikomunistu…
U tome im je pomagao Milei. U kampanji se pojavljivao sa motornom pilom, pjevao, oblačio se kao rock zvijezda i nastupao kao stand-up komičar koji prezire vlast, da bi se u drugom trenutku pretvorio u bijesnog pobunjenika koji ne nudi i ne traži milost od protivnika. Meta uvreda bio je i papa Franjo. Dolaskom na vlast nastavio je istim tonom, pretvarajući svoje medijsko pojavljivanje u spektakl. Koliko je to čudna pozicija govori i činjenica da su mu na polaganje predsjedničke zakletve došli ukrajinski predsjednik Volodymyr Zelenskiy, jer se Milei izjasnio kao protivnik Rusije, te mađarski premijer Viktor Orban, s kojim navodno dijeli desničarke poglede na svijet.
Za sve atribute koji su mu mediji sa Zapada pripisali bili su barem dijelom u pravu, osim za antikomunizam – do ove sedmice, kada je najavio posjetu njemu mrskim komunistima u Kini, koji imaju veliku ekonomiju i po njegovim riječima „ne traže ništa“ zauzvrat u ekonomskim odnosima.
Upravo pitanje ekonomije je izrodilo Mileija. Decenije ekonomske krize kulminirale su prošle godine, kada se inflacija izražavala trocifrenim brojem. Pezos je gubio vrijednost munjevito i bila je potrebna hrpa novčanica da se plati ručak u restoranu. Milei je krivicu pripisao ljevičarima na vlasti i optužio ih da „prave Venecuelu“. Po njegovom mišljenju glavni problem je bilo to što se ogromna državna administracija petlja u sve pore društva i kao lijek za ozdravljenje propisao je masovnu deregulaciju, smanjenje broja uposlenika u upravi i ukidanje ministarstava.
Po dolasku na vlast počeo je sa masovnom sječom. Ukinuo je ministarstva nauke i tehnologije, zatim životne sredine i održivog razvoja, ministarstva turizma, sporta, obrazovanja, kulture, rada, transporta, …, ostavivši samo devet od 22 koja je zatekao. Posebno na udaru su se našle kultura i obrazovanje, koje, po mišljenju Mileija, uništavaju preduzetnički duh zajedno sa radničkim sindikatima. Sve to je obećao u kampanji, tako da su Argentinci dobili ono što su izabrali.
Obećao im je i teško vrijeme prije nego dođu bolja. To se obistinilo poslije pet mjeseci njegove vlasti, kada je godišnja inflacija iznosila rekordnih 300 posto, iako je mjesečna pala sa jedanaest na manje od devet posto. Zadnje vijesti govore da je inflacija 123 posto. Stopa siromaštva se ne smanjuje i još uvijek nema ekonomskog preporoda države koja ima više od 45 miliona stanovnika.
Ekonomija i vanjska politika
Ubrzo je Milei shvatio, što su mnogi znali, da korijen problema u argentinskoj ekonomiji nije trenutni fenomen, već da Argentina ima dublje ekonomske probleme, koji sežu u vrijeme vojnih uprava, saradnje sa Međunarodnim monetarnim fondom (MMF), upliva američkih tajnih službi i sa tzv. Čikaškom školom ekonomije, čiji je najpoznatiji predstavnik Milton Friedman. O tome je Naomi Klein napisala čuvenu knjigu „Doktrina šoka“, gdje su Čile i Argentina bile glavne pozornice. Koliko je to važno i traumatično iskustvo za Argentinu, navedimo da je ta država jedno vrijeme bila među najbogatijim na svijetu. Razlog tome je bilo odsustvo rata, priliv migranata iz Evrope i resursi kojima Argentima obiluje.
„Suština je da nema alternative štednji i nema alternative šok-terapiji. Znamo da će se kratkoročno situacija pogoršati, ali ćemo onda vidjeti plodove našeg truda“ rekao je Milei u decembru.
Ljevičari u Argenitni pojavili su se kao odgovor na ovu ekonomsku doktrinu i njihovi uspjesi su različiti. Oni su očkivana posljedica socijalnog raslojavanja, gdje je manjima uživala u luksuzu, a većina se borila da preživi. Nekada su ljevičari obezbjeđivali stabilan rast ekonomije i smanjenje siromaštva, a nekada je ekonomija grcala u problemima kao što grca danas. Dakle, stanje se mijenjalo u ciklusima, ovisno o ekonomskim i političkim kretanjima u svijetu, a Argentina se pokazala kao država neobično sklona uticajima iz vana.
Dokaz tome je i mandat Mauricia Macrija, koji je vladao Argentinom od 2015. do 2019. godine, između dva predsjednička mandata ljevičara. Ovaj biznismen, prethodno javnosti najpoznatiji kao predsjednik najvećeg fudbalskog kluba u državi – Boca Juniors, zastupajući pozicije desnog centra i desnice, u svom predsjedničkom mandatu imao je katastrofalan učinak u ekonomiji, pa su se ljevičari vratili na vlast nakon četiri godine.
Macri je imao sličnost sa Mileijem – otpor ljevičarima i približavanje Sjedinjenim Američkim Državama. Da je Argentina kao država sklona uticajima iz vana, Milei je de facto priznao kada je najavio svoj put u komunističku Kinu. Shvatio je da njegova država ima strukturalne probleme i da ih se neće moći riješiti sa ideoloških pozicija, već da je potreban sistematičan rad eksperata u oblasti politologije, ekonomije, sociologije i da su za to potrebne godine predanog rada.
Mileijeva borba za naklonost Zapada
Da bi shvatili problem koji Milei ima treba se vratiti jedanaest mjeseci unazad. Hvaleći politiku Donalda Trumpa i tražeći uporišne tačku za svoje pozicije, Milei je pokazao plitko razumijevanje politike, barem kada se govori o međunarodnim odnosima. To posebno košta države koje traže svoje mjesto i nisu sile u klasičnom geopolitičkom smislu.
Slijedeći Trumpa i želeći da se razlikuje od ljevičarskih predsjednika u Latinskoj Americi, svrstao se po automatizmu uz Izrael u ratu u Pojasu Gaze. Suočen sa snažnom podrškom država Latinske Amerike palestinskom narodu, Milei je otišao korak dalje i najavio da prihvata judaizam. Potom se pojavio pored Zida plača u Jerusalemu i najavio da će ambasadu svoje države prenijeti iz Tel Aviva u taj grad, što je uradilo jako malo država i što mnogo država vidi kao provokaciju.
Na novinarsko pitanje šta ga je u judaizmu privuklo, odnosno koji je to dio te religije u njemu probudio porive za napuštanje katoličke, Milei nije precizno odgovorio. Naprosto, Milei nije znao ništa o judaizmu. Drugom prilikom je rekao da nije siguran da će biti dobar vjernik, jer on radi svaki dan, u skladu sa svojim političkim programom, a šabat nalaže odmor.
Tjeranje inata s onim što nije u skladu sa njegovom politikom, pokazao je odmah po preuzimanju funkcije. Prethodnik, predsjednik Alberto Ángel Fernández, isposlovao je učlanjene u BRICS i država je dobila pozivnicu da se pridruži forumu početkom ove godine. Milei je obavjestio BRICS da Argentina odbija poziv. Ovaj potez pokazuje koliko slabo Milei razumije međunarodnu politiku.
Tako je, na primjer, brazilski predsjednik Jair Bolsonaro godinama blokirao procese u BRICS-u u želji da ostane blizak Trumpu i Washingtonu. Indijski premijer Narendra Modi igra sličnu igru u strahu od dominacije Kine. Drugim riječima, Milei je sebi uzeo kartu iz ruku. U najavljenoj posjeti Kini članstvo u BRICS-u moglo mu je biti jako korisno.
Po dolasku na vlast Milei se okrenuo Washingtonu i američkim kompanijama. Važan element te politike bila je bliskost sa republikancima i pokušaj uspostavljanja veza sa najvećim američkim biznismenima. Prošlog novembra Milei je održao sastanak sa zvaničnicima administracije Josepha Bidena, uključujući sa savjetnikom Bijele kuće za nacionalnu sigurnost Jakeom Sullivanom. Sreo je i zvaničnike MMF-a, tražeći njihovo uključivanje u argentinsku ekonomiju. Odnos MMF-a i Argentine ima dugu historiju, pa čak i iskustvo da je Buenos Aires poručio da neće vraćati dugove ovoj međunarodnoj finansijskoj organizaciji.
Svima njima je vjerovatno objašnjavao ideju da pezos zamijeni američkim dolarom, što bi bio ekonomski eksperiment kakav se rijetko viđa i politički zaokret ravan revoluciji. Uvođenje dolara bilo bi prilika da ispuni još jedno predizborno obećanje – ukidanje centralne banke.
Približavanje Washingtonu nastavio je u aprilu, kada je tražio članstvo Argentine u NATO-u, preko statusa globalnog partnera – status koji imaju Afganistan, Australija, Irak, Japan, Republika Koreja (Južna Koreja), Mongolija, Novi Zeland i Pakistan. Taj status u Latinskoj Americi ima jedino Kolumbija, koja je decenijama važan američki saveznik. Navedimo i to da je Argentina počela dijalog sa NATO-om devedesetih godina prošlog stoljeća, kada je Buenos Aires, u želji da se približi Washingtonu, u Bosnu i Hercegovinu poslao mirovne trupe. Američki predsjednik Bill Clinton je, više u simboličnom smislu, tada označio Argentinu kao „glavnog saveznika NATO-a“.
Prije nego će ministar odbrane Luis Petri doći u Brisel da traži članstvo, od Danske je kupio 24 polovna aviona F-16 za 300 miliona dolara i najavio kupovinu novih aviona. Odluka je razbijesnila one koji se protive rezanju vladnih troškova i ukidanju finansiranja najsiromašnijih slojeva. Petri nije stao. U junu je organizovao zajedničku vojnu vježbu sa američkom vojskom, prvu od 2010. godine, pod nazivom „Gringo-Gaucho“, što su uvriježeni i uvrijedljivi nazivi koji se koriste na ulicama dvije Amerike. U vježbi je učestvovao nosač aviona USS George Washington, a priliku da vježba sa američkim vojnicima Petri je opisao kao „transcendentalnu“.
Kuda vodi Milei?
Iz svega navedenog jasno je da Milei nema predstavu kako provesti svoje politike. Gotovo godina mandata je prošla, a stanje u Argentini je jednako loše. Zemlju pogađaju štrajkovi, inflacija je i dalje prisutna, a pezos je u katastrofalno lošem stanju. Istovremeno, očekivanih investicija iz Sjedinjenih Država nema u mjeri koja bi Argentince mogle zadovoljiti i spasiti, dok predsjednik Milei otvara mogućnost da kineski komunisti možda nisu tako loši. Uzgred rečeno, neke ekonomske prakse Kine su kud i kamo više kapitalističke nego u Argentini.
Otpor politikama Mileija pruža opozicija. Njegova koalicija desničarkih i libertarijanskih stranaka stranaka nema većinu u Kongresu, pa svaka odluka nailazi na otpor. Otpor mu ne pruža samo ljevica, njegov arhineprijatelj, već i etablirana desnica, koja je također vodila Argentinu.
Desnicu je u prvom krugu izbora Milei pobjedio, a u drugom krugu uz pomoć glasova desničara pobijedio i ljevicu. Ali stranačke insfrastrukture ljevice i desnice i dalje imaju primat, jer Milei nema ništa slično. Građanima je u finišu izborne kampanje poručio, parafrazirano, da nemaju razloga da se plaše njegove pobjede, jer već žive u paklu.
Ako je pakao opis stanja Argentine, onda politika Mileija nije problem. Do sljedećeg podvlačenja crte, bilo od strane ekonomskih stručnjaka ili građana na izborima i ulici, politika Javiera Mileija biće eksperiment koji će se pratiti od Latinske Amerike, preko Sjedinjenih Država, pa sve do Kine.
Tekst je ranije. objavljen na portalu PISJournal.net.
Comments