Masovni protesti u Turskoj nakon hapšenja predsjedničkog kandidata Imamoglua

Istanbulski gradonačelnik Ekrem Imamoglu, istaknuti opozicioni lider i glavni politički rival predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, iznenada je isključen iz predsjedničke utrke u Turskoj putem sveobuhvatnog pravnog manevra.

Nekoliko dana prije nego što ga je njegova stranka trebala službeno predložiti kao kandidata, vlasti su poništile Imamogluovu univerzitetsku diplomu — što je ustavom određen preduslov za predsjedničku kandidaturu — navodeći kršenje propisa, a ubrzo je i uhapšen pod optužbama za korupciju, iznudu i "vođenje kriminalne organizacije", čime je razriješen dužnosti gradonačelnika Istanbula.

Erdoganov tajming odražava spoj povoljnih okolnosti. Na međunarodnom planu, suočava se s minimalnim otporom: SAD, vođene Trumpovom vanjskopolitičkom doktrinom ravnodušnom prema demokratskim normama, odbacile su Imamogluovo hapšenje kao 'unutrašnje pitanje'. Istovremeno, Europa, svjesna sigurnosne ovisnosti o Turskoj i promjenjivih odnosa između SAD-a i Rusije, prigušila je kritike. Na domaćem terenu, Erdoganove vojne pobjede u Siriji i razjedinjena opoziciona koalicija dodatno jačaju njegovu poziciju. Prokurdska Demokratska stranka naroda (DEM), nekadašnji stub Imamogluove podrške, postala je oprezna zbog tajnih pregovora između vlade i PKK-a, ostavljajući proteste fragmentiranim. S tri godine do sljedećih izbora, Erdoganov tim kladi na to se da će ekonomski oporavak nadmašiti javni bijes, dok pravni napadi na CHP — uključujući slučaj za smjenu njegovog predsjednika — dugoročno slabe opoziciju.

Masovni protesti i represija

Hapšenje je izazvalo najveći talas protesta u Turskoj još od pobune u Gezi parku 2013. godine, s demonstracijama širom zemlje. Deseci hiljada ljudi okupili su se u najmanje 55 provincija, dok su se u Istanbulu mase okupljale ispred Gradske vijećnice, uzvikujući parole i mašući turskim zastavama. Interventna policija upotrijebila je vodene topove, suzavac i gumene metke kako bi rastjerala demonstrante, što je dovelo do više od 700 hapšenja. Imamogluova supruga, Dilek Kaya Imamoglu, obratila se okupljenima, nazvavši optužbe protiv svog supruga 'nepravdom' koja je 'probudila osjećaj pravde u svima'.

Porukom prenesenom preko svojih advokata, Imamoglu je pozvao pristalice da 'brane demokratiju' i pohvalio njihov otpor kao dokaz da je Turska 'sita Erdoganove vladavine'. Republikanska narodna stranka (CHP) organizirala je širom zemlje akcije solidarnosti, tvrdeći da je u njima učestvovalo 15 miliona građana. Ipak, podjele unutar opozicije bile su očite: dok su Imamogluove pristalice protestovale ispred Gradske vijećnice, članovi DEM stranke dali su prednost proslavi Novruza umjesto pridruživanju demonstracijama—što ukazuje na Erdoganov uspjeh u iskorištavanju opozicione razjedinjenosti.

Dvadesetogodišnja konsolidacija Erdoganove moći

Tokom više od 20 godina na vlasti, Erdogan je često optuživan za sistematsko podrivanje demokratskih institucija. Nakon što je preživio pokušaj državnog udara 2016. godine, smijenio je hiljade sudija, zamijenivši ih sebi lojalnim, i stegao kontrolu nad medijima — od kojih 90% sada podržava njegovu vladu. Iako Turska još uvijek održava izbore, sistem funkcionira kao "konkurentski autoritarni režim": opozicione stranke postoje, ali državni mehanizmi uveliko favorizuju Erdoganovu Stranku pravde i razvoja (AKP).

Najnoviji obračun naglašava Erdoganovo oslanjanje na pravnu i institucionalnu represiju. Oduzimanje Imamogluove diplome od strane Univerziteta u Istanbulu—što se sada osporava pred Ustavnim sudom Turske i Evropskim sudom za ljudska prava—dovodi u pitanje njegovu podobnost za predsjedničku utrku 2028. godine. Tužioci su također pokrenuli optužbe za terorizam, tvrdeći da je Imamoglu povezan s prokurdskom DEM strankom, koju vlasti optužuju za veze s PKK-om (organizacijom koja je označena kao teroristička). Erdoganova strategija odražava ranije metode upotrijebljene protiv političara poput kurdskog lidera Selahattina Demirtaša, ali sada dodatno profitira od fragmentirane geopolitičke situacije i opozicije u rasulu.

Imamoglu se nametnuo kao neposredna prijetnja nakon što je njegova pobjeda na izborima za gradonačelnika Istanbula 2019. godine okončala 25-godišnju vladavinu AKP-a u gradu. Vlasti su poništile njegovu prvobitnu tijesnu pobjedu, što je dovelo do ponovljenih izbora na kojima je pobijedio s historijskom razlikom. Njegov ponovni izbor 2023. dodatno je učvrstio njegovu političku privlačnost, postavljajući ga kao Erdoganovog najozbiljnijeg takmaca. Međutim, Erdoganovi nedavni potezi — uključujući tajne pregovore s PKK-om — posijali su nepovjerenje između Imamoglua i kurdskih glasača, potkopavajući savez koji je potaknuo njegov uspon.

Ekonomska kriza i javno nezadovoljstvo

Ekonomska nestabilnost Turske — obilježena visokom inflacijom i valutnom krizom od 2018. godine — nagrizla je Erdoganovu popularnost, posebno među mladima frustriranim visokom nezaposlenošću i autoritarnim politikama. Općinski izbori 2024. donijeli su AKP-u najveći poraz, usprkos Erdoganovom mobiliziranju državnih resursa u korist svoje stranke. Ipak, s tri godine do sljedećih nacionalnih izbora, Erdoganovi saveznici nastoje stabilizirati ekonomiju i preživjeti javni bijes zbog hapšenja čelnika opozicije. Istovremeno, CHP suočava sa egzistencijalnim prijetnjama: sudski postupak zbog navodne izborne prijevare, gdje se nastoji smijeniti predsjednika Özgüra Özela, dok samoj Istanbulskoj općini prijeti postavljanje vladinog povjerenika ako optužbe za protiv Imamoglua budu napredovale.

Gubitak Istanbula 2019. godine presjekao je Erdoganu pristup gradskim finansijskim mrežama koje su desetljećima finansirale njegov sistem patronaže. Ponovno preuzimanje kontrole nad resursima Istanbula sada je ključni prioritet, a Ministarstvo unutrašnjih poslova imenovalo je guvernera bliskog vladi kao zamjenu za Imamoglua.

Erdoganovo uklanjanje Imamoglua označava odlučan zaokret prema onome što mnogi kritičari nazivaju autokratskim režimom, pretvarajući izbore u puku formalnost. Iskorištavajući međunarodnu ravnodušnost, podjele unutar opozicije i vremenski prostor za suzbijanje pobune, Erdogan nastoji ući u izborni ciklus 2028. godine bez ozbiljnih protivkandidata. Ipak, turska ekonomska kriza i Imamogluova relativno visoka popularnost ukazuju na slabosti u Erdoganovoj vlasti. Nadolazeći izbori — više od pukog političkog natjecanja — postat će test sposobnosti turske demokratije da se suprotstavi autoritarnom naletu ili da potone pod dominacijom jednog čovjeka.