U prošlu subotu su održani parlamentarni izbori u Gruziji. Izbori u maloj južnokavkaskoj državi prodrmali su Rusiju i Zapad, jer je ulog preveliki, posebno za Kremlj i Vladimira Putina, koji je tokom rata 2008. godine bio ruski premijer, a (formalni) šef države predsjednik Dmitrij Medvedev.
U analizi politike Vladimira Putina događaji iz Gruzije imaju veliku važnost. Rat koji su vodili Rusija i Gruzija 2008. godine došao je u trenutku kada počinje zatezanje odnosa između Moskve i Zapada zbog širenja NATO-a, a čija je kulminacija rat u Ukrajini koji traje.
Prvi rat u Evropi u ovom vijeku za Putina nije bio obični. U ratu koji je trajao od 1. do 16. augusta, Putin je odnio ubjedljivu pobjedu, što nije bilo iznenađenje obzirom na omjer snaga. Za Putina je bilo važno što je najveći teret rata pao na rusku 58. armiju, koja je bila sastavljena uglavnom od manjinskih naroda. Dok su trajale Olimpijske igre u Kini, Putin je pokazao nivo društvene kohezije u postsovjetskoj Rusiji. Pomenuta armija će kasnije imati ulogu na Krimu i na istoku Ukrajine.
Putinova pobjeda bila je tim veća što je porazio prozapadnu vlast u Tbilisiju predsjednika Mikheila Saakashvilija i otcijepio Abhaziju i Južnu Osetiju, koje danas kao nezavisne države priznaju samo Rusija, Venecuela, Nikaragva, Nauru i Sirija. Ali i to je Putinu bilo dovoljno da protiv Zapada počne koristiti argument „ako može Kosovo...“ Nastavak te politike opet vidimo u Ukrajini, prvo u slučaju aneksije Krima, a onda i teritorija na istoku te države.
Rat u Gruziji je bio početak novog ponašanja Rusije, jer se vodio kao odgovor Kremlja na širenje NATO-a i početak je ometanja energetskih planova Zapada da se prirodni gas i nafta sa Kavkaza i Bliskog istoka dopremi u Evropu bez upliva Moskve, što je svoj nastavak imalo u ratu u Siriji, gdje je Bashar al-Assad trebao biti uklonjen, jer je prepreka planu Zapada i bliskoistočnih država.
To je značio povratak Rusije na veliku scenu, nakon gotovo dvije decenije podređenosti Zapadu. Poseban detalj je bio što je Kremlj uspio Saakashvilija prevariti da se neće miješati u okršaj u Gruziji, a onda je ruska vojska ušla u rat i brzo ga završila, uz izgovor da brani ugroženu manjinu.
Na kraju, ali ne manje važno, mogućnost članstva Gruzije u NATO-u podijelila je Zapad kao rijetko kada od kraja Hladnog rata. Američki predsjednik George W. Bush želio je Gruziju i Ukrajinu u NATO-u, ali je njemačka kancelarka Angela Merkel bila protiv. Politika oklijevanja pred Putinom nastavila se u Ukrajini. Čak ni pred početak agresije u februaru 2022. veliki dio Evrope, posebno službeni Berlin, nije vjerovao Washingtonu i Londonu da se ruska vojska sprema za invaziju.
Izbori i oligarh
Ali Gruzija je morala ići dalje, boreći se sa posljedicama rata i činjenicom da veliki susjed ne dozvoljava Tbilisiju da djeluje slododno, jer Kavkaz smatra važnom teritorijom.
Kao spas poraženoj zemlji ponudio se biznismen Bidzina Ivanishvili. Jedan od onih koje na postsvojetskim prostorima nazivaju oligarh, stekao je bogatstvo uglavnom u Rusiji. Procjenjuje da sada njegovo bogatstvo iznosi četvrtinu bruto društvenog proizvoda Gruzije.
Na izborima 2012. godine njegova stranka Gruzijski san osvaja 54,97 posto glasova i Saakashvili biznismenu daje premijerski mandat. Ivanishvili se pokazuje kao vrhunski menadžer, na primjer, uvodeći univerzalno zdravstveno osiguranje. Prva posjeta kao premijera bila je u Briselu, sa stavom da Gruzija želi članstvo u Evropskoj uniji i NATO-u, odnosno da nastavlja Saakashvilijevu politiku, koji će kasnije svoj put nastaviti radeći i u Ukrajini.
Već naredne godine Ivanishvili se povlači sa premijerske pozicije, ali bira nasljednike. Formalno se vraća u politiku povratkom na čelo stranke 2018. godine, a iste godine u utrci za predsjednika daje podršku Salomi Zourabicshvili, nezavisnoj kandidatkinji, koja je pobijedila i još služi šestogodišnji mandat. Da bi uvjerio građane da joj daju podršku, Ivanishvili je obećao da će preko svoje fondacije platiti dugove za više od pola milona ljudi, što je bila svojevrsna kupovina glasova.
Upravo tih godina pojačavaju se akcije Moskve u Gruziji. Kremlj pridobija pristalice, posebno izvan Tbilisija, dok su sve češće optužbe da Ivanishvili posluje sa osobama bliskim Kremlju. Opozicija tvrdi da se Ivanishvili okreće Moskvi, iako su veze sa Briselom još uvijek bile dobre.
Krajem 2020. godine održani su parlamentarni izbori i Gruzijski san pobjeđuje sa 48,22 posto, a opozicija tvrdi da su pokradeni i bojkotuje parlament. Nakon posredovanja predsjednika Evropskog vijeća Charlesa Michela, u proljeće 2021. opozicija se vraća u parlament, uz dogovor da se ide na nove parlamentarne izbore ako te godine na lokalnim izborima Gruzijski san dobije ispod 43 posto podrške. Na tim izborima u oktobru Gruzijski san dobija 46,75 posto.
U januaru 2021. Ivanishvili se opet povlači sa čela stranke, da bi se u decembru prošle godine vratio kao njen počasni predsjednik, jer je navodno bio zabrinut geopolitičkom situacijom u regiji.
Ukrajinski i gruzijski mir
Agresija Rusije na Ukrajinu mijenja sve. Gruzijski san sve više oklijeva s putem ka Evropskoj uniji, iako formalno kaže da ga želi nastaviti. Stranka skreće u desno, obračunavajući se sa „LGBT ideologijom“ i tvrdeći da je pravoslavlje temelj Gruzije. Istovremeno, Gruziju su preplavili Rusi, bježeći od mobilizacije, što je stvorilo dodatni strah kod proevropske opozicije.
Doneseni su takozvani „ruski zakoni“, propisi koji suzbijaju „strani uticaj“. Vlast je zatim odbila uvesti sankcije Rusiji zbog rata u Ukrajini. Brisel je to vidio kao kopiranje Kremlja i zaledio evropski put Gruzije. Četiri najveće stranke u državi, uključujući predsjednicu Zourabicshvili, okrenule su se protiv vlasti u namjeri da državu vrate na evropski put.
Ipak, to nije bio lagan zadatak. Naime, Gruzijski san je imao odlične rezultate u ekonomiji. Prema podacima Međunarodnog monetarnog fonda, u 2021. godini gruzijski BDP je rastao za 10,6 posto, u 2022. godini 10,9 posto, a prošle 7,4 posto. Ove godine rast BDP-a je 7,6 posto.
Pored toga, Gruzijski san je tvrdio da ih proevropska opozicija i Zapad guraju u rat sa Rusijom, poput onoga u Ukrajini. Ivanishivili je narodu poručio da bira između „vlade koja će vama služiti“ i „agenata strane zemlje“. Sve njih pokreće, prema njegovim riječima, „stranka globalnog rata“, obećavajući mir i dobre odnose s Rusijom i Zapadom. Te dobre odnose pojačao je mogućnošću da je Rusija spremna vratiti dvadeset posto teritorije koju je otela u ratu 2008. godine.
Opozicija je vjerovala da u četiri odvojene kolone može pobijediti na izborima. Prema anketama imali su zajedno oko 52 posto podrške. Prema drugim anketama Gruzijski san je bio na 56 posto.
Na dan izbora prijavljene su nepravilnosti. Prostorije najveće opozicione stranke su napadnute, neki ljudi su pretučeni, neki zastrašivani ili potkupljeni, a neke od mašina za brojanje glasova su se pokvarile. Centralna izborna komisija je rekla da je otklanjala probleme i da su izbori regularni.
Po zatvaranju biračkih mjesta i opozicija i Ivanishvili su proglasili pobjedu. Centralna izborna komisija saopštila je da je Gruzijski san osvojio 53,93 posto, a opozicija je rekla da se desila krađa. Najveća opoziciona stranka dobila je 11 posto glasova. Zapad je podržao opoziciju, a Rusija vlast. Gruzijskom snu je čestitao mađarski premijer Viktor Orban i otišao u Tbilisi. Predsjednica Zourabicshvili je rekla da je Gruzija žrtva „specijalne ruske operacije“, a iz Moskve poručili da Zapad priprema novu „obojenu revoluciju“ protiv izbornih pobjednika.
Ovaj rezultat odraz je podjele u Gruziji, slične kao u Moldaviji kada su na referendumu 20. oktobra proevropske snage odnijele pobjedu za 0,3 posto. Dodatnu zabunu o stanju u Gruziji stvaraju i ova dva podatka: prema anketama osamdeset posto stanovništva je za članstvo u Evropskoj uniji, a u nekim ruralnim dijelovima Gruzijski san dobio do devedeset posto glasova na izborima.
To nije ništa drugo nego potvrda da se protiv gruzijskog naroda vodi hibridni rat i da svi vuku na svoju stranu. Držanje Orbana dokaz je tome. Kada je 2008. godine ruska vojska napala Gruziju, Orban je kao lider opozicije poručio da ga to podsjeća na rusko slamanje Mađarske revolucije 1956. godine. Ovaj put svrstavanjem uz vlast u Gruziji, Zapad je stavio na obje sukobljene strane.
Ono što se posljednjih dvadesetak godina dešava u Gruziji, državi sa 3,7 miliona stanovnika, još je jedan okršaj Zapada i Rusije svim sredstvima. Pored Rusije i Zapada razvoj događaja prate Armenija, Azerbejdžan, Turska i Iran. U slučaju Teherana, pobjeda proruskih snaga na Kavkazu znači da bi do Rusije mogli dobiti kopneni koridor i preoblikovati strateški važan Kavkaz. To su neki od razloga zašto je Gruzija važna i zašto su se u izbore uplitali i Zapad i Rusija.
Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba.
Comentários