Obnavljanje diplomatskih veza Rijada i Teherana, uz posredovanje Pekinga, vijest je koja je uzdrmala Bliski istok kao rijetko koja u posljednjih nekoliko godina. Dvije regionalne sile su odlučile da obnove diplomatske odnose, nakon što su ih prekinuli 2016. godine.
U zajedničkom saopštenju Kine, Saudijske Arabije i Irana navodi se da je Peking bio mjesto susreta od 06. do 10. marta i da su dvije države odlučile da obnove pokidane diplomatske veze uz puno uvažavanje druge strane. Iz saopštenog, kao i iz reakcija Irana i Saudijske Arabije, ne može se izvući puno konkretnih i važnih podataka, jer je jasno da je ovaj dogovor važniji zbog onoga što bi mogao da bude, nego zbog onoga što trenutno jeste. Suzdržavanje od velikih izjava mjera je opreza prema onim koji se unutar tih država opiru dogovoru, ali i rizik za vlast ukoliko postignuti sporazum ne bude dao očekivani rezultat.
Kina je odvojeno ponudila više informacija u saopštenju ministarstva vanjskih poslova. Kina „ne teži nikakvim sebičnim interesima“ i protivi se geopolitičkoj konkurenciji u regionu. Peking će nastaviti da podržava zemlje Bliskog istoka u „rješavanju razlika kroz dijalog i konsultacije kako bi zajednički promovisali trajni mir i stabilnost“. „Poštujemo status zemalja Bliskog istoka kao gospodara ovog regiona i protivimo se geopolitičkoj konkurenciji na Bliskom istoku“, navodi se. „Kina nema namjeru i neće nastojati da popuni takozvani vakum, ili da formira ekskluzivne blokove“, očigledno aludirajući na Sjedinjene Američke Države.
Ono što je Peking saopštio u pomirljivom tonu više je nego jasno i nije teško zaključiti da bi se uspjehom ovoga sporazuma radilo o velikoj kineskoj pobjedi, počevši od činjenice da Kina prvi put na Bliskom istoku posreduje, miri, okuplja..., nešto što je decenijama bilo rezervisano za SAD i Rusiju. Ovaj veliki diplomatski trijumf Kine popraćen je standardnim pozivima na saradnju i međusobno uvažavanje svih država bez obzira na razlike. Prethodno navedene formulacije iz saopštenja, na koje ćemo se u nastavku osvrnuti, govore mnogo.
Vraćanje regiona njegovim vlasnicima nije ništa drugo nego poruka da te države odlučuju same i da bi se drugi prema svima u regionu trebali odnositi na jednakim osnovama, a da je poštovanje „statusa zemalja Bliskog istoka“ formulacija za prestanak pritiska na nepodobne. Formulacija da Kina neće „ekskluzivne blokove“ cilja na sankcije i regionalno udruživanje protiv drugih država. Decenijama svjedočimo namjeri Zapada se Iran izoluje, prvo od susjeda, a onda i svijeta, zbog politike Teherana prema Izraelu. Djela koje je Zapad Iranu decenijama stavljao na teret počinili su i drugi, ali zbog toga nisu došli pod sankcije. Kina, kao važan iranski saveznik, tu praksu očigledno želi okončati. Suštinski, to bi mogao biti i dugoročni rezultat sporazuma, a benefite bi izvukao i Rijad. Međutim, u ovome trenutku daleko smo od tog scenarija.
Podrška regije
Dogovor regionalnih sila koje okupljaju sunite i šiite unio je neviđeni val optimizma u čitavu regiju. Pakistan je sporazum ocijenio „historijskim“, lider Hezbollaha Hassan Nasrallah kao „dobar razvoj“ u odnosima, a svoju podršku iskazali su i Organizacija islamske saradnje, Vijeće za saradnju u Zaljevu, Liga muslimanskog svijeta, Egipat, Turska, Irak, Kuvajt, Ujedinjeni Arapski Emirati, Jordan, Bahrein, Palestina, Sirija... Podršku je pružio i generalni sekretar Ujedinjnenih nacija Antonio Guterres.
Stručnjaci i novinari sa Bliskog istoka utrkuju se u pozitivnim ocjenama sporazuma i navode mogućnosti koje sporazum pruža ako Rijad i Teheran budu zajednički radili na regionalnoj stabilnosti. Na listi onih koji bi mogli osjetiti benefite ovoga sporazuma gotovo svi navode Irak, Siriju, Liban i Jemen iz kojeg su Husi poručili da se na njih sporazum ne utiče, jer njima Iran ne upravlja. Mnogi smatraju da bi poboljšanje statusa mogli osjetiti i Palestinci.
Test obnovljene saradnje dvije regionalne sile mogao bi biti Liban u kome su sukobljavaju šiitske i sunitske partije, a čiji su zaštitnici Iran i Saudijska Arabija. Zato bi Liban, smatraju mnogi, mogao biti dobar test za odnose koje Rijad i Teheran planiraju graditi. U Libanu već godinama nema političke stabilnosti i ekonomska kriza dostiže neslućene razmjere. U posredovanje se uključila Evropa, preko Francuske, ali velikih pomaka nema iz razloga što Teheran i Rijad nisu mogli uskladiti svoje interese.
Neuspjeh Izraela
Ako bi sporazum Irana i Saudijske Arabije donosio plodove onda bi Izrael doživio poraz. Za sada je to neuspjeh, kako je to formulisao bivši izraelski premijer i sadašnji lider opozicije Yair Lapid, dok aktuelna izraelska vlast nije pretjerano komentarisala dogovor iz Pekinga.
Lapid je na Twitteru napisao da je dogovor iz Pekinga „pun i opasan neuspjeh vanjke politike izraelske vlade“ i da je to rezultat pogrešne politike premijera Benjamina Netanyahua. Lapid ističe da se „ovo dešava kada se cijeli dan bavite pravnim ludilom, umjesto da se bavite Iranom i jačate odnose sa SAD“, aludirajući na izraelsku desničarsku vladu koja pokušava reformama staviti pravosuđe pod kontrolu politike, čime je udaljila jevrejsku državu od saveznika na Zapadu. Lapid zaključuje da je sporazum „rušenje regionalnog odbrambenog zida kojeg smo počeli graditi protiv Irana“, ciljajući da su Iran i Saudijska Arabija obnovili veze onda kada je Tel Aviv želio da uspostavi veze sa Rijadom, u okviru Abrahamskih sporazuma na koje su pristali Maroko, Bahrein i UAE.
Abrahamski sporazumi bili su veliki Netanyahuov uspjeh, ali i uspjeh Donalda Trumpa koji je bezrezervno podržavao Izrael i nastojao slomiti Iran, uvodeći sankcije i povlačeći SAD iz sporazuma o iranskom nuklearnom programu, što je tražio Izrael. Cilj je bio potpuna izolacija Irana i povezivanje Izraela sa okolnim i arapskim državama. Odbijanje Saudijske Arabije da se pridruži „normalizaciji“ odnosa sa Izraelom čitav proces je usporilo, jer su mnoge zemlje gledale kako će postupiti Rijad kojeg također brine iranski nuklearni program. Da li će Rijad odlučiti da „normalizuje“ veze sa Izraelom još uvijek ostaje otvoreno pitanje. Djelovanje aktuelne desničarske vlade u Izraelu ne ulijeva nadu u nove dogovore sa susjedima.
U međuvremenu, Rijad je došao u sukob sa administracijom Josepha Bidena, a Mohammed bin Salman pokazuje sve veću tendenciju da odlučuje isključivo u korist Saudijske Arabije, često zanemarujući interese Zapada. Odbijanje zahtjeva SAD da poveća proizvodnju nafte i tako obori cijene energenata najbolji je dokaz nove politike Rijada, a odluka da proizvodnju nafte dodatno smanji dokaz je samostalnijeg djelovanja Saudijske Arabije na međunarodnoj sceni. Niz dogovora s Kinom s kraja prošle godine to dodatno potvrđuje.
Testiranje dogovora
Ipak, da bi se osjetili benefiti dogovora moraju se dogoditi konkretne stvari. Obnavljanje diplomatskih odnosa je prvi korak, a spuštanje međusobnih tenzija trebao bi biti naredni. Nakon toga, na red bi došlo niz pitanja u kojima se dvije regionalne sile spore.
Sirija, Irak, Liban i Jemen očajnički trebaju dogovor Teherana i Rijada. Suštinski njihov zajednički rad na terenu može donijeti više promjena nego upliv bilo koje druge sile. Silni optimizam koji su iskazali regionalni zvaničnici to i dokazuje, jer je jasno da su ključevi stabilnosti Bliskog istoka u rukama ove dvije regionalne sile.
Iranski ministar vanjskih poslova Hossein Amir-Abdollahian je na Twitteru napisao da „povratak normalnim odnosima Irana i Saudijske Arabije pruža velike kapacitete dvjema zemljama, regionu i islamskom svijetu“, čime je suštinski opisao ono što bi dogovor iz Pekinga mogao biti. A da li će tako biti pokazaće se vrlo brzo na nekom od problema, u regionu gdje jedna kriza zamjenjuje drugu.
Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba.
Comments