Bivši izraelski premijer Ehud Olmert i bivši palestinski ministar vanjskih poslova Nasser al-Qudwa prošle sedmice su iznijeli zajednički plan kako okončati rat u Pojasu Gaze i kako formirati palestinsku državu, koja će postojati pored Izraela. Plan dvojice ranije visokorangiranih političara nije dobio pretjeranu pažnju, što govori i o samom sukobu koji traje.
Da bivši političari i zvaničnici imaju "naknadnu pamet" nije novost. Njihova priča je uvijek manje-više ista - radili su na tome, ali okolnosti za to nisu bile povoljne. Plan koji su iznijeli prošle sedmice Olmert i al-Qudwa sigurno će neki, možda i opravdano, gledati na taj način. Također, bit će i onih koji će plan diskvalifikovati zbog biografija njegovih autora.
Ali, prijedlog bi trebao imati šansu, barem pred historijom, jer su od 7. oktobra Izrael, a posebno Pojas Gaze, pretrpjeli ogromna stradanja. Preko četrdeset hiljada ljudi je ubijeno, stotine hiljada ranjeno, milioni su raseljeni, preko 80 posto zgrada u Pojasu Gaze je uništeno, prijeti regionalni rat... Pored toga, u medijskoj kampanji "opravdanosti" akcija koje se poduzimaju zamagljuju se činjenicama da je mir moguć i da konkretni prijedlozi, koje prihvataju mnogi na obje strane, postoje.
Historija odbijanja
Kada se govori o izraesko-palestinskim pregovorima, poteže se i pitanje odbijanja istih, ili ponuda koje su bile na stolu. Tvrdi se da one nisu poštene, posebno prema Palestincima, da se pregovara da se ne dogovori i da ekstremisti neće mir. Izraelskog premijera Yitzhaka Rabina su 1995. godine ubili ekstremisti, nakon što je pregovarao s palestinskim liderom Yasserom Arafatom.
I danas ima onih koji ne pristaju na ideju da Izrael i Palestina postoje kao dvije države. U aktuelnoj vladi Benjamina Netanyahua neki su izgradili politički imidž na ideji da Palestince uvijek i svuda treba na sve načine napadati, sve dok ih se ne raseli. Takve stavove sada zastupa i sam Netanyahu, koji kaže da bi sada rješenje sa dvije države bila nagrada teroristima Hamasa.
Netanyahuova teza je besmislena, prvo jer Hamas nije međunarodno priznata vlast, niti tu vlast priznaju svi Palestinci. I drugo, Hamas je, uz kinesko posredovanje, de facto pristao da prizna Izrael kao državu i da je vlast na Zapadnoj obali jedina legitimna vlada Palestinaca.
Zatim, pregovori koje Izrael i Hamas vode, uz posredstvo Sjedinjenih Američkih Država, Katara i Egipta, dokaz su da mogu pregovarati i oni koji se međusobno žele uništiti. Na koncu, od stavova dva politička tabora, koja imaju rok trajanja, važnija je budućnost čitavih naroda.
Šta predlažu Olmert i al-Qudwa?
Olmert i al-Qudwa su još jednom pokazali da je sporazum o miru moguć te da postoje jasne ideje kako se to može izvesti, doslovno uz mali napor, ako se uporedi sa cijenom višedecenijskog stradanja. Ali prepreka tome sada je Netanyahu. Krajem maja američki državni sekretar Antony Blinken je rekao da misli da aktuelni izraelski premijer nije spreman na kompromis koji bi vodio do formiranja palestinske države. Prije nekoliko dana američki predsjednik Joseph Biden je rekao da Netanyahu ne ulaže dovoljno napora ni da se postigne sporazum o primirju i razmjeni talaca.
Olmert i al-Qudwa podržavaju Bidenov plan o primirju. Zatim, podržavaju Bidenov plan da Pojasom Gaze upravlja "Vijeće komesara", nakon povlačenja Izraela, do izbora nove palestinske vlade. Nakon toga, predlagači su saglasni da se treba vratiti na granice iz 1967. godine, ali uz razmjenu teritorija, jer je realnost na terenu potpuno drugačija nego prije više od pola stoljeća.
To se posebno odnosi na jevrejska doseljenička naselja na Zapadnoj obali i u istočnom dijelu Jerusalema. Naime, Izrael je decenijama širio naselja da ne dozvoli konsolidaciju palestinskih teritorija. Naselja koja su građena, posebno na Zapadnoj obali, imaju višestruku namjenu. Pored toga što naseljenike stavlja na brda, u odnosu na Palestince u dolinama, ona su povezana tako da razdvoje palestinsku zajednicu. Teško je zamisliti da će Izrael sve te ljude, njih oko sedamsto hiljada, sada iseliti. Međunarodni sud pravde je u julu proglasio okupaciju Zapadne obale ilegalnom, kao i pomenuta naselja, i naložio Izraelu da se otuda povuče.
Olmert i al-Qudwa zato predlažu razmjenu teritorije. Palestinci bi dali oko 4,4 posto teritorije Zapadne obale i u zamjenu dobili teritoriju, prevashodno za koridor, koji bi, uz sigurnosne garancije, povezao Zapadnu obalu i Pojas Gaze. Širenje palestinskih teritorija sa Zapadne obale u pravcu Pojasa Gaze za Tel Aviv je bila crvena linija, jer su vojni stručnjaci tvrdili da bi taj uski prostor mogao biti presječen, dijeleći Izrael na dva dijela, u napadu arapskih jedinica. Prije je Tel Aviv računao sa Irakom i Sirijom, koji su tada ulagali ogromna sredstva u svoje oklopne jedinice.
Olmert i al-Qudwa su predložili da se pitanje starog dijela Jerusalema riješi zajedničkim upravljanjem od strane pet država, od kojih bi dvije bile Izrael i Palestina. Niti jedna država ne bi imala isključivi politički suverenitet, a jevrejski, muslimanski i hrišćanski vjernici imali bi slobodu praktikovanja religije. Izraelu bi pripao čitav zapadni dio Jerusalema i sva jevrejska naselja izgrađena nakon 1967. godine, a Palestini istočni dio grada, gdje bi bila smještena prijestolnica.
Zatim, predlažu da se formira palestinska vlada i održe izbori u roku od 24 do 35 mjeseci. Pomenuti dogovor palestinskih frakcija u Pekingu također je predvidio prijelaznu vladu i izbore. Dva bivša zvaničnika za Pojas Gaze, u kome je Hamas prisutan, kažu da bi ga trebale osiguravati zajedničke arapske snage, uz prisutnost izraleske vojske, i tako spriječile nove upade u Izrael.
Da bi se sve ovo postiglo potrebna je donatorska konferencija za Palestinu, na kojoj bi arapske i države sa Zapada dale sredstva i tako postale dio provedbe plana, smatraju Olmert i al-Qudwa.
U ovom početnom prijedlogu, koji su Olmert i al-Qudwa ponudili vlastima i javnosti, predviđa se uspostava demilitarizovane palestinske države, osim u obimu koji je potreban policijskim snagama. Predlažu i raspoređivanje međunarodnih snaga u dolini rijeke Jordan, ako je to potrebno.
Stare ideje i stari akteri
Izraelski mediji su primijetili da je plan sličan onome koji je Olmert ponudio Mahmoudu Abassu, čelniku palestinskih vlasti, 2008. godine. Taj plan je propao, jer je Olmert ubrzo napustio premijersku poziciju, a nije imao podršku nijedne druge adrese, uključujući Abbasa. Prema anketama, većina Izraelaca je bila protiv. Ponuda iz 2008. bila je nastavak Olmertovih planova iz 2006. godine, kada je tražio rušenje dijela doseljeničkih naselja na Zapadnoj obali i aneksiju dijela tih teritorija, dogovor o Jerusalemu... Stoga je teško procijeniti koji dio plana nije odgovarao uključenim u pregovore, javne i tajne.
U ovome trenutku prijedlog Olmerta i al-Qudwe zvuči još teže izvodiv, posebno nakon 7. oktobra, i to ne zbog nemogućnosti da se izvede, već zbog toga što rane postaju dublje na obje strane. Netanyahuova vlada, posebno krajnji desničari u vladi, ovakav plan sigurno bi odbacivali sve dok je to moguće. To bi uradili i neki na palestinskoj strani, posebno oni oko palestinskog Islamskog džihada, koji odbijaju postojanje Izraela i nedavni dogovor palestinskih frakcija u Pekingu.
Međutim, mnogima je jasno da se stari obrasci trebaju napustiti. Bivši izraelski zvaničnici kažu da Izrael gubi podršku na Zapadu, što je i Biden rekao. Neki tvrde da je Izrael izgubio rat u Pojasu Gaze, jer nije postigao ciljeve. A ti ciljevi nisu poznati, čak ni vojsci, koja je to otvoreno zamjerila Netanyahuu. Presuda pomenutog suda, protesti širom svijeta, prekid diplomatskih odnosa sa Izraelom, zaoštravanje odnosa sa pojedinim evropskim državama, vojno jačanje rivala..., još uvijek ne mijenjaju ponašanje Netanyahua, koji ne posustaje ni pod pritiskom Bidenove administracije.
Prijedlog koji su Olmert i al-Qudwa iznijeli pokazuju da postoje neki koji razmišljaju drugačije od Netanyahua, iako su oni možda daleko od mjesta gdje se odlučuje. Sa druge strane, možda je to dio onoga o čemu se pregovara u tajnosti i ovim se prijedlozima tesitra raspoloženje javnosti.
U narednim sedmicama, dok se približavaju američki predsjednički izbori, mogli bi dobiti dio odgovora na ova pitanja. Palestina je neočekivano postala važna za ishod izbora, ali i za američke planove. Još od Baracka Obame u Bijeloj kući, SAD se žele dijelom povući sa Bliskog istoka i posvetiti obuzdavanju Kine. Rat u Ukrajini i na Bliskom istoku im to ne dozvoljava. Bilo kakav dogovor između Izraela i Palestine nije moguć bez Washingtona, pa su oči svijeta uprte u najveću svjetsku silu, ako ni zbog čega drugog, onda zbog američkih interesa. Presuda Međunarodnog suda pravde i reakcija ljudi širom svijeta teško se može ignorisati i onda nastaviti sa istom politikom, a prijedlog Olmerta i al-Qudwe su dokaz da postoji način da se dogovor postigne i okonča rat.
Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba.
Comments