Zaokupljenost Zapada Ukrajinom i Bliskim istokom je jedna od važnijih pretpostavki da Kina na svojim granicama osjeća manji pritisak Sjedinjenih Američkih Država. Dok je pažnja svijeta bila usmjerena na druge tačke, Kina je pred svojim obalama pokrenula operaciju koja bi mogla potkopati autoritet vlasti na Tajvanu i Washingtona koji je najveći saveznik Tajpeja.
Foto: Panorama Tajpeja
Početkom sedmice, pred obalama Kine, ali unutar zone kojom upravlja Tajvan, Peking je povukao potez koji je do prije nekoliko decenija, ili godina, bio nezamisliv. Nakon što se prošlog mjeseca prevrnuo kineski ribarski brod bježeći od tajvanske obalske straže, Peking je odlučio da tamo pošalje svoju obalsku stražu.
Incident, koji je Tajvan opisao kao „tragičan“, odnio je živote dva kineska ribara, dok su druga dva ribara povrijeđena. Kina je ovo iskoristila, pa je u blizini ostrva Kinmen pokušala zavesti svoja pravila, oživljavajući strahove iz Hladnog rata kada je to područje bilo poprište vojnih sukoba.
Kinmen - ostrva koja se ne mogu odbraniti od Kine
Priča o ostrvima Kinmen, poznatim i pod imenom Quemoy, u mnogim segmentima oslikava historiju odnosa Washingtona i Pekinga poslije Drugog svjetskog rata. Na toj grupi ostrva, smještenih samo na deset kilometara od kineske obale i oko 170 kilometara od Tajvana, odvijao se sukob koji se mogao završiti upotrebom američkog nuklearnog oružja.
Iako su ostrva Kinmen daleko od Tajvana, izbjeglička vlada polagala je na njih pravo, što se komunističkim vlastima nije svidjelo, pa su 1949. godine pokrenule vojni napad. Tajvanske snage su odbile napad. Taj pokušaj Pekinga je, navodno, trebao biti uvod u napad na Tajvan. Godinu kasnije tajvanske snage su odbile novi napad, iako su se komunisti iskrcali na ostrvo.
Ponižavajući porazi za Peking nisu bili zaboravljeni, pa su u dva navrata (1954. – 1955. i 1958. godine) sukobi obnovljeni, ali tajvanske snage zadržale su kontrolu nad ostvrima. Već 1954. godine u Sjedinjenim Američkim Državama se razmišljalo da se ostrva brane i nuklearnim oružjem, odnosno da se ne smije dozvoliti komunistima da slome demokratsku vlast na Tajvanu.
Tokom predsjedničke debate 1960. godine, koju su vodili senator John F. Kennedy i republikanski potpredsjednik Sjedinjenih Američkih Država Richard Nixon, budući predsjednik je rekao da su Kinmen ostrva vojno neodbranjiva, dok je republikanac zastupao stav da se moraju braniti.
Nakon Kennedyjeve pobjede počelo je otopljavanje odnosa Washingtona i Pekinga, barem kada je riječ o ovim ostvrima, da bi početkom ovoga stoljeća područje bilo otvoreno za ljude s obje strane moreuza, iako su se tokom Hladnog rata dešavali različiti incidenti koji su odnijeli mnogo života.
Ostrva, sa oko 130 hiljada stanovnika, do danas su pod upravom Tajvana i tamo su raspoređene vojne snage. Ipak, stvari se mijenjaju, posebno kada je odnos snaga u pitanju. To što na desetak kilometara od svoje obale Kina ne može uspostaviti suverenitet sigurno je frustracija za njene lidere.
Granica (ne) postoji
Patrole kineske mornarice oko ostrva Kinmen, koje su počele ove sedmice, faktički su pokušaj Pekinga da potkopa autoritet vlasti u Tajpeju. Reagujući na ovaj potez Pekinga, iz Tajpeja je rečeno da je to de facto narušavanje sporazuma o zabranjenim ili zonama ograničenog pristupa. Iz Pekinga su odgovorili da nikakvi sporazumi te vrste ne postoje, što je iz kineskog ugla razumljivo budući da Tajvan vide kao dio svoje teritorije.
Drugim riječima, Kina je poručila da se drži (ne)formalnih sporazuma sa Washingtonom, a jedan američki zakon iz 1979. godine upravo tretira pitanje Kinmena. Taj zakon navodi da je politika Washingtona da se karantin Tajvana, odnosno njegova izolacija, smatra prijetnjom miru i sigurnosti područja zapadnog Pacifika i brine Sjedinjene Države, ali ne pokriva Kinmen.
Suštinski to znači da Washington izolaciju Kinmena ne vidi kao izolaciju Tajvana, odnosno da za dva slučaja vladaju različiti aršini. Blaga reakcija američkih vlasti na ovaj slučaj to i potvrđuje, ostavljajući Tajpeju da se brine za Kinmen. U konkretnom slučaju, to znači oslanjanje na svoje vojne kapacitete koji su zasnovani na američkom oružju, jer je Washington zauzet još većim brigama u Evropi, na Bliskom istoku i očekujući američke predsjedničke izbore u novembru.
Kineska igra
Incident sa ribarima i tajvanskom obalskom stražom Kina nastoji iskoristiti da ukidanje jurisdikcije Tajpeja, odnosno ograničavanje njegove vlasti. Da se radi o dobro osmišljenom planu govori i podatak da se ovim slučajem ne bavi kineska vojska, odnosno ratna mornarica, već kineska obalska straža. Prošle godine je vojska ustupila dvadesetak korveta obalskoj straži.
Ojačana obalska straža će se baviti ovim, za Kinu unutrašnjim, pitanjem, što signalizuje da bi sličnim operacijama mogla pribjeći na drugim mjestima. Peking bi tako mogao projektovati svoju moć na „svojoj“ teritoriji, što bi smanjilo nivo rizika za okršaj s američkom ratnom mornaricom koja redovno plovi uz obale Tajvana, prema Južnom kineskom moru i obalama Japana, gdje Kina ima interese i sličan obrazac ponašanja. Takav je slučaj, na primjer, sa ostrvom Senkaku pod japanskom kontrolom, koje Tajvan naziva Diaoyuta, a Kina Diaoyu.
Koliko će brzo Kina ići sa realizacijom ovakvog plana nije poznato, ali je izvjesno da od povratka Tajvana pod svoju kontrolu neće odustati. Uostalom, kineski suverenitet nad Tajvanom priznaju sve velike sile i gotovo sve države svijeta. Američka zauzetost drugim pitanjima olakšava im posao i sada Kina treba paziti da stvari završava „ispod radara“, također pretjerano ne ljuteći tajvansko stanovništvo koje bi se moglo snažno usprotiviti toj politici i tražiti od vlasti daljne jačanje vojske.
Izbori na odmetnutom kineskom ostrvu pokazali su razlike i unutar tajvanskog društva, ali i značaj Tajvana za američku strategiju na Pacifiku koju Peking često testira. Za tri i po godine, kineski vojni avioni izveli su skoro 5.000 letova u zonu protivvazdušne odbrane Tajvana, prema američkim medijima. Mnogi smatraju da je Tajvanski moreuz u stanju krize, jer kineski brodovi i avioni sve ćešće ulaze u ono što Tajvan smatra svojom teritorijom.
Kina ovim potezom nagriza status quo na štetu Tajvana koji teško može pratiti ovu igru ako ne želi direktan sukob. Na dugi rok to bi moglo stvoriti drugačiju sliku na terenu i Washington bi to morao prihvatiti, jer je teško zamislivo da bi sa nekih otoka američka vojska uspjela otjerati kinesku, a da to ne preraste u rat dvije najveće svjetske sile.
Ono što se dešava ovih dana između Kine i Tajvana mogla bi biti najava nove dinamike pred obalama Kine, odnosno šire na Pacifiku. Što Washington bude zauzetiji drugim dijelovima svijeta, to će uspjeh Kine vjerovatno biti veći.
Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba.
Comments