Posljednjih mjeseci svjedočimo pokušaju Srbije, odnosno njenog predsjednika Aleksandra Vučića, da ova mala i siromašna država zadovolji „prijatelje“ na Zapadu i Istoku. Pojednostavljeno, zvanični Beograd pokušava dati svima po nešto i zauzvrat očekuje podršku. To je uspjevalo nakon Drugog svjetskog rata, ali danas je to neki novi Beograd i neki novi svijet.
Vučić svojim pristalicama duže vremena pokušava predstaviti da je pozitivno to što u Srbiju dolaze predstavnici najvećih sila, ili to što delegacije Srbije idu kod istih. U nekim drugim vremenima to bi bila pozitivna vijest, pod uslovom da se ta država priznaje kao neutralna u svim sukobima i da ona kao takva ima stratešku važnost za veliki dio svijeta, na primjer, poput monarhija koje prodaju energente i zarađenim novcem kupuju kod najvećih svjetskih sila, ili tamo ulažu novac. Srbija tu važnost nema i pored sada već poznatih nalazišta litijuma, koja predstavljaju skroman udio u svjetskim rezervama. Drugo, Srbija nema ekonomsku ili vojnu snagu da impresionira velike sile. Oko šest miliona ljudi nije ni tržište pojednih evropskih gradova.
U interpretaciji Vučića Srbija je važna zemlja i Beograd ima ključnu ulogu. Ali činjenice govore da je to već davno prošlo vrijeme. Od Srbije sada su politički, ekonomski, vojno i na gotovo svaki drugi način snažnije susjedne Mađarska, Rumunija, Bugarska, čak i Hrvatska koja je prostorno i populaciono znatno manja od Srbije. Dakle, radi se o nečemu drugom.
Nasljeđe devedesetih i dvijehiljaditih
Vučić na čelu današnje Srbije, u kontekstu problema sa kojima se zemlja suočava, djeluje kao zatvaranje kruga za politiku devedesetih. Srpska radikalna stranka Vojislava Šešelja, kojoj je Vučić pripadao, režimu Slobodana Miloševića u odnosima sa Zapadom služila je kao ilustracija šta će se desiti ako državu preuzmu srpski nacionalisti. Jedan presretnuti Miloševićev telefonski razgovor sadrži i formulaciju „čak i onaj ludi Šešelj…“, objašnjavajući „uspjeh“ svoje politike.
Vučić se deklarativno odrekao Šešelja, iako su na zadnjim izborima imali zajedničku listu, a Zapadu obećao intergraciju Srbije u euroatlantske tokove, gdje Srbija pripada više nego bilo kojem drugom dijelu svijeta, kako zbog geografije tako i zbog historije. Pored toga, Vučić nikada javno nije iskazivao rusofilstvo. Pohvale su dobijali Zapad, Turska i Kina. Divio se protestantskoj etici i upućivao Srbe da čitaju Maxa Webera, kao i turskim sultanima i kineskim vođama.
Ali da bi državu okretao ka Zapadu, daleko od očiju javnosti i protivno volji većine stanovnika, u medijima koji su mu bliski, Vučić je dozvolio da buja proruska propaganda i da se osnivaju ruski mediji. Najzagriženiji rusofili u Srbiji, sa vezama u Moskvi, tvrdili su da takve propagande nema ni u Rusiji, odnosno da tamošnji komentatori hladnije glave komentarišu rat u Ukrajini.
Rat u Ukrajini, odnosno agresija Rusije na susjednu državu, razlog je mnogih problema koje Vučić ima. Od njega je Zapad tražio da kaže ono što je očigledno – Ukrajina je žrtva invazije susjedne države. Vučić je poslušao, jer je na međunarodnim forumuma, uključujući Ujedinjene nacije, Srbija stala iz Ukrajine i njenog teritorijalnog integriteta. Kasnije je javnost saznala da je Srbija prodala oružje vrijedno stotinama miliona dolara i da je, vjerovatno preko treće strane, završilo u Ukrajini. Prethodno su se ruski vojnici žalili da ginu od oružja iz Srbije. To su javnosti u Srbiji poručivali i plaćenici iz Srbije, koji ratuju u Ukrajini na strani Rusije.
Međutim, Srbija nije uvela sankcije Rusiji i time se Vučić hvalio, dodajući da su jedina država u Evropi koja to nije učinila. Mislio je da je to dovoljno da zadovolji glasače i interese Moskve, kojoj je Beograd decenijama glavna adresa za (de)stablizaciju regije. Preko Beograda je zvanična Moskva, ovisno o odnosima sa Zapadom, neke srpske političare usmjeravala. Moć Beograda da upravlja srpskim političarima u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Kosovu je glavna poluga na koju igraju u odnosima sa Zapadom, koji bi ovaj dio Balkana željeli integrisati u NATO ili Evropsku uniju. Treba imati na umu da je Moskva bila uključena i u izručenje Miloševića Hagu.
Rusija je uključena u pitanje Kosova, koje je glavna tema Zapada u odnosu sa Beogradom, a kao zahvalnicu, smatraju neki, dobila je naftnu industriju, zajedno sa nalazištima nafte. Prodata ispod svake cijene, u vremenu kada je vladao Vojislav Koštunica, Naftna industrija Srbije (NIS) trebala je biti nagrada za „brigu“ o Kosovu. Sada kada je Zapad odlučio da ojača kosovsku nezavisnost, kažnjavajući i zvaničnu Prištinu i premijera Albina Kurtija, paralelno traži prekid kupovine energenata iz Rusije. Drugim riječima, od Srbije se traži da sama sebi uvede sankcije, odnosno da iz kompanije koju je nekad posjedovala protjera Rusiju, te da prizna faktičko stanje na Kosovu i omogući daljnju integraciju Prištine u međunarodne organizacije.
Aleksandaru Vučiću, glasnom nacionalisti devedesetih i sa početka ovoga vijeka, pripala je uloga da plati cijenu politike nacionalističkih beogradskih elita od vremena raspada Jugoslavije. Velike sile rijetko praštaju, a interesi se ne završavaju smjenom vlasti. Tako, zavisno od političkog spektra kojem pripadaju, analitičari i novinari u Srbiji sada Vučića sumnjiče da plaća rusku podršku naftnom industrijom Srbije, da kupuje francuske avione kao zahvalnost toj državi što je mu je pomogla da se dođe na vlast i što je „otključala“ famozni „Sky“ na kome su kriminalci ugovarali poslove i navodno pominjali predsjednika Srbije, da njemačkoj daje litijum kao zahvalnost za investicije u privredu i podršku bivše kancelarke Angele Merkel, da žmiri na nepoštivanje ekoloških standarda od strane kineskih kompanija u zamjenu za kredite i investicije iz Pekinga, a da popuštanjem na Kosovu plaća američko strpljenje za kočenje euroatlantskih integracija regiona.
To možda objašnjava ponašanje opozicije u Srbije, ako je ima i ako je moguća u ovim okolnostima, koja podržava ili kritikuje Vučića ovisno o tome da li su za Zapad ili Rusiju i Kinu. Također, to što Vučić poput Miloševića nema svog Šešelja, barem ne tako popularnog i vještog, govori da je „nezavisna“ politika Beograda, između Zapada i Istoka, samo još jedna obmana režima. Zatim, to što je rat u Ukrajini i pitanje litijuma postalo doslovno pitanje budućnosti Srbije, govori o tome da mnoge procese tamošnja vlast ne kontroliše i da je odnos sa velikim silama postao borba za preživljavanje aktuelne vlasti i dijelova Srbije, grana ekonomije i čitavih rodova vojske – ako recimo Francuska za nekoliko godina ne isporuči avione i Rusija svoje ne bude mogla prodati.
Opozicija nema snage da to iskoristi. Prvo, jer je Srbija izgubile milione stanovnika od vremena režima Slobodana Miloševića, i drugo, jer velike sile podržavaju Vučića zarad njegove saradnje.
Daleko i od Zapada i od BRICS-a
Narudžba francuskih aviona Dassault Rafale uznemirila je proruske političare u Srbiji. Oni su zaključili da to znači da Srbija napušta rusku tehnologiju nakon nekoliko decenija. Kada jedna zemlja, posebno ako je mala i siromašna kao Srbija, odluči da kupi neku vrstu aviona, onda to znači decenije vjernosti toj kompaniji. U širem smislu oni tvrde da to znači i promjenu političke orijentacije Srbije. Ali to ne mora biti slučaj, jer postoje države koje imaju avione i vojnu opremu Zapada i Rusije, a neke i Kine. Navedimo primjer Albanije, koja je u nekoliko decenija zamijenila ruske kineskim avionima, da bi ih se na koncu odrekla, okrenula NATO-u i trenutno nema avione.
Posjeta Srbiji predsjednika Francuske Emmanuela Macrona uznemirila je Rusiju. U Moskvi su mnogi procijenili da to znači okretanje leđa Rusiji. Da bi smirio Moskvu, u Rusiju je Vučić poslao zamjenika premijera Aleksandra Vulina, bivšeg ministra policije i vojske, bivšeg čelnika objavještajne službe, sankcionisanog od strane Sjedinjenih Američkih Država zbog umještanosti u ilegalnu trgovinu oružjem i drogom, u podrivanje efektivne i demokratske uprave na Zapadnom Balkanu, korupciju i pomaganje ruskih aktivnosti, ali i nagrađenog ordenom od strane Rusije.
Vulin je na sastanku sa predsjednikom Rusije Vladimirom Putinom, na onome dijelu koji je pokazan javnosti, bio onakav kako se očekivalo – ponizan i optimističan da će se savezništvo nastaviti. Snaga velikih sila može se pokazati i iskazujući ljubaznost. Putin je Vulinu pristojno odgovorio i poručio da predsjednika Srbije pozdravlja i da ga očekuje na samitu BRICS-a sljedećeg mjeseca u ruskom Kazanju, gdje će biti i prvi ljudi Kine, Indije, Brazila Južne Afrike… Vučić, koji je danima boravio u kasarni u Loznici, u namjeri da stanovništvo tog kraja ubijedi da je iskopavanje litijuma dobra odluka, odgovorio je, sportskim žargonom, da mu je „gužva u šesnaestercu“ i da je zauzet. Dan kasnije je objasnio da nije rekao da ide, niti da neće ići u Kazanj, što je novi pokušaj vaganja i politike daleko od očiju javnosti. Treba se sjetiti da sankcije Rusiji Vučić nije uveo ni po cijenu konflikta sa Zapadom. U julu prošle godine smjenjen je ministar privrede Rade Basta nakon što je pozvao na uvođenje sankcija Rusiji.
Sastanak u Kazanju je prilika i za pregovore oko novih cijena prirodnog gasa, jer postojeći ugovor za Srbiju ističe u martu naredne godine. Ako bi došlo do povećanja cijene, onda bi ispaštala privreda i građani. Jeftini energenti bili su važan dio „paket ponude“ za strane investitore.
Još jedan od Vučićevih argumenata da Vlada Srbije nije antiruska jeste i dio ministara u vladi. Pored pomenutog Vulina tu su i drugi ministri koje javnost u Srbiji vidi kao proruske. Tako je, na primjer, Ivica Dačić godinama dio vlade, iako Vučiću nije trebao, jer je imao većinu u parlamentu. Mediji iz Srbije su izvještavali da je razlog to što je Dačić želja Moskve. Pored Vulina i Dačića tu su i drugi proruski kadrovi. Ipak, Vulin je posebno važan, jer njegov Pokret socijalista ima malu podršku glasača. On je biran na sve te pozicije, tvrde mediji iz Srbije, zbog bliskosti sa Vučićem.
Uticaj Rusije na narod Srbije je ogroman. Gotovo sve stranke se takmiče u podrški Rusiji, čak i na štetu Srbije. Zato je ruski utjecaj istovremeno vidljiv i nevidljiv, jer stranke znaju šta od njih očekuje Moskva. To je razlog zašto Vučić dvanaest godina vodi ovakvu politiku prema Moskvi, jer ako se narodu da prilika da bira između Rusije i Zapada ishod je unaprijed poznat.
Sa druge strane, Vučić je vladu „napunio“ i prozapadnim političarima. Jedan od njih je ministar vanjskih poslova Marko Đurić, čovjek koji se školovao u Izraelu i koga je nedavno u Srbiju, sa njegove ambasadorske službe u Washingtonu, vratio avion američke vojske. Ranije je uzdanica u odnosima sa Zapadom bila premijerka Ana Brnabić, koja je sada na čelu državnog parlamenta.
Kako je vlada popunjena kadrovima koji su po želji i Istoka i Zapada, Vučić samog sebe nameće kao neutralnog, koji bi valjda hladne glave trebao odlučivati šta je bolje za Srbiju u trenucima krize i podjela. Ovakvu Vučićevu politiku podržali su i Zapad i Rusija i regiji nanijeli veliku štetu, jer već deceniju krize se međusobno sustižu. Sjetimo se da je za vrijeme vladavine Borisa Tadića glavna tema u regionalnim odnosima bila brzina napretka u euroatlantskim integracija, a od dolaska Vučića na vlast redaju se krize od Bosne i Hercegovine, preko Crne Gore do Kosova. Ponovo je tema rat, vrši se revizija historije, u Srbiji ratni zločinici se rehabilituju, čak predaju u školskim ustanovama i pojavljuju se na televizijskim programima tvrdeći da su oni žrtve.
U čitavoj ovoj zbrci Vučiću je išlo na ruku, pored toga što su ga podržavali, to što Zapad nema jedinstven stav prema Balkanu. Washington, Berlin, Pariz i London često neke stvari vide drugačije, a kako ovaj dio svijeta nije prioritet, onda se radi „mira u kući“ dozvoljavaju svakakva rješenja, obično u korist par regionalnih autokrata iza kojih stoji neko iz vana.
Zato ni sada nema nikakvih garancija da je Srbija trajno okrenula leđa Rusiji. U haosu koji je stvorio u Srbiji i regiji i dalje se može osjećati komotno, sve dok neka velika sila ne bude insistirala da obećano izvrši, čime bi bila nanesena šteta rivalima. Tada bi bilo moguće da se postavke promijene, ali samo ako bi suprotna strana reagovala. Zbog činjenice da je Balkan daleko od vrha liste prioriteta velikih sila, možda tu reakciju ne bi ni vidjeli. Svi bi trpili vlast u Beogradu i čekali da ispuni obećano, da bi daleko od očiju javnosti mogli postići dogovor o budućnosti Balkana. Isto tako, zbog činjenice da Srbija i Balkan nisu na vrhu liste prioriteta velikih sila, možemo očekivati i neočekivano, ravno onome što gledamo danas – Vučića na vlasti podržavaju Zapad, Rusija i Kina.
Tekst je ranije objavljen na portalu PISjournal.net.
Comments