U Vučićeva i Dodikova Potemkinova sela malo ko vjeruje, a Zapad poručuje da je država jača od pojedinca

Posljednjih sedmica politički akteri iz Bosne i Hercegovine i Srbije govore o tome da je regija na prekretnici. Iako to govore iz različitih razloga, upravu su – neke stvari su do srži ogoljene.

Foto: Aleksandar Vučić i Milorad Dodik

Prvostepena presuda Suda Bosne i Hercegovine u slučaju Milorada Dodika zbog nepoštivanja odluka visokog predstavnika u kratkom roku je pokazala ono što je jasno decenijama i što su neki, posebno u Sarajevu i na Zapadu, odbijali da vide – na prostoru bivše Jugoslavije postoje dva politička tabora. Jedan želi da ovaj dio Evrope bude mjesto gdje bogate autokrate vode zavađena plemena od bitke do „dogovora naroda“, a drugi želi članstvo u Evropskoj uniji i NATO-u.

Po prinicipu da ono „što je dozvoljeno Jupiteru nije dozvoljenu volu“, Dodik pokušava „dokazati“ da sud nema pravo suditi. Ali sve da je i tako kako Dodik kaže, a nije, on i njegovi politički partneri su kreirali taj sud. Pred taj sud izašle su hiljade građana Bosne i Hercegovine i prihvatile presudu.

Vođa „srpskog sveta“ Aleksandar Vučić, koji se godinama predstavlja kao regionalni mirotvorac, podržao je Dodika. Vučiću nije palo napamet da kaže da se sudske odluke moraju poštovati, a da se pravda može tražiti na drugim instancama. To bi Vučić trebao znati budući da često ističe da je bio odličan student prava.

Strani uticaj

Nenad Stevandić, predsjednik skupštine entiteta kojim Dodik upravlja, a čijim bi se (ne)djelima tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu trebali baviti sudovi, rekao je da „u svemu što radi Republika Srpska nije sama i izolovana, jer ima razumijevanje Srbije, Mađarske i Hrvatske.“

Podršku institucijama države Bosne i Hercegovine dale su sve važne adrese na Zapadu: Sjedinjene Američke Države, Evropska unija, Francuska, Njemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo, Italija, Španija, NATO, OSCE...

Stav onih na koje se Stevandić oslanja vjerovatno podržava Rusija, barem do onog momenta kada počnu trgovati sa Zapadom. U jednoj takvoj razmjeni Kremlj je „prodao“ Slobodana Miloševića. O tome kako je Zapadu isporučio „jednog od najciničnijih političara s kojima se morao baviti“, ruski predsjednik Boris Jeljcin je pisao u svojoj knjizi „Ponoćni dnevnici“, gdje je ustvrdio da je Milošević činio zločine nad nesrbima i da je Kremlj branio Beograd samo zbog interesa Moskve.

Sa druge strane, nalaze se države koje su bile ideal i Jeljcinu, ali mnogo godina i Vladimiru Putinu i Dmitriju Medvedevu kao predsjednicima i premijerima Rusije. Istim tim državama Zapada i balkanski političari su „prodavali“ svoje usluge, pa i na štetu država iz kojih dolaze.

Oni koji su istinski za euroatlantski put ovoga dijela svijeta, Zapadu pokušavaju otvoriti oči i traže od Washingtona i Brisela da promijene politiku prema Balkanu.

Pogled iz Washingtona

Pomenute adrese sa Zapada dale su različite izjave o događajima u Bosni i Hercegovini i rekle da će pomoći domaćim institucijama da rade ono za šta su plaćeni. Ali jedan od tih komentara međunarodnoj javnosti je pokazao šta je stvarni ulog na balkanskoj političkoj sceni.

Drugi čovjek Senata, republikanac Chuck Grassley, jedan od najvažnijih zvaničnika Sjedinjenih Država, rekao je da regiji prijeti rat, genocid, izbjeglička kriza... Grassley je rekao i da se Dodiku u rušenju države Bosne i Hercegovine pridružuju i „separatisti među bosanskim Hrvatima“ i poručio im da se to neće za njih okončati dobro.

Grassleyeve primjedbe odbacili su neki iz osovine na čije se „razumijevanje“ poziva Stevandić, ali brojni dokazi govore da je senator rekao istinu – rat protiv Bosne i Hercegovine traje decenijama i nacionalističke elite u Beogradu i Zagrebu tokom godina prilagođavaju okolnostima metode rada.

To se moglo vidjeti i prilikom formiranja aktuelnog Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, kada su Dodik i predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Dragan Čović izabrali „muslimansku reprezentaciju“. Diplomatsku ofanzivu Zapada protiv Rusije i njenih partnera u Evropi, zbog agresije na Ukrajinu, dvojac je preživio u „proevropskoj vladi“ koja Bosni i Hercegovini nije donijela mnogo. Prije nego se oglasio američki državni sekretar Marco Rubio o stanju u Bosni i Hercegovini, Dodik je govorio o promijenjenim i za njega povoljnim okolnostima u međunarodnoj politici, a njegovi partneri iz Mostara o „legitimnom predstavljanju“ o čijem značenju i suštini ni najveći zagovornici ne mogu reći dvije smislene rečenice.

Senator Grassley je sa važne adrese oslikao problem koji Bosna i Hercegovina ima i američkoj javnosti praktično objasnio srž problema – institucije koje kontroliše neka etnička grupa. To što bi presuda jednom čovjeku mogla dovesti do novog genocida govori da je politički sistem Bosne i Hercegovine nakaradan. To je priznanje iz Washingtona da je daytonskom Ustavu istekao rok.

Od Kosova do Bosne i Hercegovine

Ako se politička matrica ponavlja širom regije, onda je vjerovatno njen izvor na jednoj adresi. Posljednjih godina svjedočimo da se u sklopu borbe za „srpski svet“ dešavaju slične pobune. Kosovo, Crna Gora i Bosna i Hercegovina nalaze se pod stalnom prijetnjom etničkih sukoba, pred odbijanjem poslušnosti političkih i policijskih organa zagledanih u Beograd, događaju se protesti koje organizuje vlast i crkva sve sa zastavama Rusije i likom Vladimira Putina.

Svijet koji Vučić stvara, od kada je preuzeo vlast u Beogradu, prostor bivše Jugoslavije doveo je na rub vanrednog stanja. Iako, na primjer, Boris Tadić nije odustajao od velikosrbijanskih ideja, on nije prijetio nasiljem. Ipak, Vučić ima podršku većeg dijela Zapada, jer navodno čuva mir.

Ali, praktično on pravi od Balkana njegovu najgoru verziju, mjesto zarobljenih institucija, sudove koji će selektivno suditi, mjesto na kome korupcija cvjeta do te mjere da ubija slučajne prolaznike, što se pokazalo u padu nadstrešnice na Željezničkoj stanici u Novom Sadu.

Protesti protiv zarobljene države traju mjesecima i koji bi svoju prijelomnu tačku mogli imati tokom ovog vikenda, govore o tome da je i velikom broju stanovnika Srbije dosta Potemkinovih sela u režiji Vučića. Mali odaziv na Dodikove skupove to pokazuje i sa druge strane Drine i to ne samo zato što je stanovništvo pobjeglo iz Bosne i Hercegovine u vremenu vladavine „patriota“.

Lažiranje stvarnosti od strane Vučića vidjeli smo i proteklih dana. Prvo je otišao u Banja Luku da Dodiku da podršku, zatim ga pozvao u Srbiju da se obrati tamošnjoj skupštini koja bi trebala da raspravlja o Bosni i Hercegovini, da bi ga na kraju javno zamolio da ne dolazi. U međuvremenu, Dodik je izvrijeđao one koji protestuju u Srbiji i pridružio se Vučiću u optužbama da su studenti strani plaćenici. To je čudna optužba od strane onih koji prave budžete svojih vlada na zaduživanju kod stranaca i koji im u zamjenu za podršku nude zemljište, rijeke, rude...

Promjene koje se dešavaju na Zapadu moraju zahvatiti i Balkan, barem posljedično. Sarajevo, Podgorica i Priština dobili su priliku da svoje stavove još jednom predstave i da traže angažovanje Zapada u ovom dijelu svijeta na drugim osnovama. Periodično gašenje požara međunarodnim vojnim snagama je užasna politika, a podilaženje autokratama i političarima koji ovaj dio Evrope vide kao mjesto na kome ne važe evropske norme je unaprijed upisan poraz. Tome nas uči historija.

Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba.

---